Bolesti pasa

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 5:57 pm

O krpeljima i buhama
Vas ce pas ponekad dobiti buhe sto ce pokazati snaznim ceskanjem i grickanjem. Psece i covjecje buhe razlikujemo samo uz pomoc povecala. Covjekova buha (pulex irritans) je nesto kraca i visa od psece (ctenocephalides canis) te nesto slablje skace od covjecje. Pseca buha ne sisa covjekovu krv iako neki tvrde suprotno,te zbog njezine sline moze doci do alergijske reakcije na kozi da izazovu upalu (ekcem).Psece buhe su visoke i uske te im to omogucava kretanje medu dlakama, te je brza i spretna u sto cete se uvjeriti ako ju pokusate uhvatiti. Njezin je oklop prilicno tvrd i elastican i ukoliko ju zelite zgnjeciti morate ju snazno stisnuti medu noktima. Buha ce ostati na psu onoliko vremena koliko joj treba da se napije krvi, a to je od 20 min. do 3 sata. Tada ce se zavuci u pukotine u psecoj kucici ili u tepih te na miru probaviti hranu. Usisivac za prasinu sudbonosan je za buhe jer ih lako potegne u sebe. Ljeti su posebno neugodni nametnici krpelji. Jedna vrsta tog nametnika strucno se zove ixodes ricinus. Zadak zenke je ruzicaste boje a kod muzjaka tamno sive. Velik je oko 1 milimetar a muzjak je nesto manji i ima 8 nozica. Po tijelu se krece tako da ga i ne osjetimo . Kad nade primjereno mjesto zabode svoje rilce i tako ostane sve dok se ne poveca na velicinu graha a tad otpadne. Udva dana se poveca za 200 puta. Ukoliko takav otpadne na otvorenom, omoguceno mu je daljnje razmnozavanje u protivnom se osusi i ugine. Opazite li krpelja marate ga odmah odstraniti. Najcesce se zadrzavaju oko uha i na vratu ali mogu biti i na drugim djelovima tijela.Krpelja treba vrtiti suprotno od kazaljke na satu, kad popusti njegov ugriz, pazljivo ga izvucemo.Krpelj ima tvrdo tijelo pa kad ga odstranite treba ga jako stisnuti. Mjesto na kozi gdje se drzao treba dezinfikcirati alkoholom. Protiv buha i krpelja vase ljubimce mozete zastiti ogrlicama protiv buha a i raznim drugim sredstvima koje mozete pronaci u specijaliziranim trgovinama.
Zivot psa
Pocetak zivota je stenjene. Odmah nako prvih grceva zenka postaje nemirna i pocinje grepsti. To je instiktivna reakcija. Svaki grc traje obicni oko minute i za to vrijeme zenki se podigne ledni greben (najezi se). Dok prvo stene dolazi na svijet, zenka je sklupcana i podize jednu od zadnjih nogu. Kad stene u potpunosti izade, ona otvori posteljicu i pojede je. Stenad obicno izlazi s glavom napred. Posteljicu pregrize oko 3 cm. od pupka, a potom slijedi susenje steneta. Zenka ga oblizuje od njuske na dalje. Stene ptvi put u zivotu duboko udahne. Zenka dobije sljedeci grc i opet se pojavi stene. Glava, koju stene vec mice, velika je u odnosu na tijelo. Jedva osuseno stene, vec pocinje traziti po maminom trbuhu sisu. Pas dolazi na svijet nerazvijen i potpuno ovisi o majci. Posto se ne moze kretati, nece napustiti leglo. Po zavrsenom stenjenju za stenad pocinje razdoblje vegetativnog (podsvjesnog) zivota koje traje dva tjedna. Prvi znak zivota je lagani krik koji obicno ocisti ostatke tekucine u disnim putovima i zivotinjica pocinje disati. Oci i usni kanali su zatvoreni, a njuh jos nije rezvijen. Iako su sljepi lako ce naci sise pune mljeka jer je to genetski odredeno nagonom sisanja koji omogucava prezivljavanje. Sisanje cujemo kao zadovoljno mljackanje. Laktaciju potice mladuncevo sisanje. Kada nema mlijeka , stene cvili , a to u majci pobuduje mehanizam izlucivanja mlijeka.Cviljenje je svijevrstan mehanizam u svim "opasnom" situacijama (kada se previse udalji od majke). Prvih 14 dana stene samo spava i sisa, njegova tezina se utrostruci.
U trecem tj. starosti stene pocinje zamjecivati okolinu. Otvaraju mu se ocni kapci i usni kanali. Od 18. dana vide. Istovremeno pocinje djelovati i osjetilo njuha koje postaje primarno osjetilo. Stenci se medusobno upoznaju dodirima i lizanjem. Prvi samostalni pokusaji kretanja pocinju sa 21. danom starosti. Tada stene vec moze povremeno napustiti lezaj. No, brzo se vraca majci i dotakne je njuskom blizu njenog usnog kuta (kasnije se iz tih radnji razvije penjanje po ljudima). Postepeno majka zapocinje dodatno hraniti mlade tako da povrati hranu ispred stenadi. To je upozorenje da moramo poceti hraniti stenad. U to vrijeme pocinju prva rezanja, pokusaji lajanja, mahanje repom. U prijelaznom razdoblju pocinju se igrati s bracom i sestrama, pa cak i s covjekom. To razdoblje traje jeko kratko ali je nadasve vazno. Naziv je dobilo po tome sto stene postepeno, uz spavanje, hranjenje i cviljenje, upoznaje vanjski svijet. Zapocinje i slozeno socijalno ponasanje. U tom razdoblju mozemo vidjeti kako stenad podnosi neprijatne zvukove (zvuk usisivaca) i uocit cemo da stenad prije 21. dana starosti ne pokazuje strah. Izmedu 4. i 7. tj. pocinje razdoblje utisaka, stene uspostavlja svaki dan sve vise veza s okolinom. Sa zanimanjem primjecuju i njuskaju sve sto dosegnu. Osjetila su razvijena u potpunosti. Hod je uskladeniji i brzi, a volja za kretanjem sve veca. Svoje dobro raspolozenje pokazuju mahanjem repa, a kada ih je strah rep podviju pod trbuh. Evo jos nekih oblika izrazavanja: nakostrijesenost, micanje usi unazad, prvi pokusaji lajanja, rezanje. Mogu jesti komade do velicine ljesnjaka ali jos uvijek sisaju. U tom se razdoblju razvijaju prehrambene navike koje ce ostati za cijeli zivot. Znatizelja i sposobnost ucenja su vazne komponente razvoja. U tom periodu se izgraduje narav psa i njegove osobine, stoga je jako vazno da se svaki dan igrate sa svojim psima, tako ga privikavate na svoje ruke koje stenci pozorno njuse i dodiruju. Stenci kojim se covijek redovito posvecivao, vrlo rado prihvacaju kontakt sa svojim dvonoznim prijateljem. Sposobnost ucenja u tim tjednima je posebno izrazena, te vec nakon osmog tjedna nemoguce je postici dobar kontakt i prilika je izgubljena. Mladuncad koja je u tom razdoblju zanemarena, ostat ce cijeli zivot plasljiva i po naravi mekana. Jako je vazno da mladi psi u tom razdoblju upoznaju i djecu, a njhovi medusobni kontakti budu samo ugodni. Stene te dobi mora se naviknuti na vanjske podrazaje npr. usisivac, buku automobila. Sto god stene u tom razdoblju usvoji bez straha u kasnijem se zivotu toga nece bojati(osim ako kasniji vlasnici budu nevjesti). Isto tako je vazno da u tom periodu stene ne napusta dom , i da se ne rasteje od brace i sestara, jer ce cijeli zivot imati teskoca s ostalim psima. ZAKLJUCAK: kada kupujemo psa, nije dovoljno samo potraziti dobrog psa, nego treba naci i dobrog uzgajivaca. Samo oni stenci kojima se uzgajivac posvecivao svaki dan, bit ce zadovoljstvo u nasem zivoti. Razdoblje izmedu 8.i 12. tj. zove se razdoblje socijalizacije. Radi se o razdoblju u kojem stene iz okoline koju cuva majka, odlazi novom vlasniku (to je najbolj dob za odvajanje od majke). Stene je spremno prihvatiti novi copor i novi nacin zivota. Stenci u tom razdoblju "razgovaraju" na vise nacina: podizu ledni greben, razlicito postavljaju usi i pokazuju razlicite obrambene reakcije. Prlikom igranja jos su posebno zivahni, sve sto mogu doseci pokusavaju rastrgati, a sve sto se moze zvakati, probaju zvakati. Sa svojom bracom i sestrama guraju se i tuku, prijete koko bi dobili sto bolji komad hrane (svi moraju istovremeno dobiti hranu jer ce postati ljbimorni). Iz ljbomore stenadi razviju se psi koji reze na svakog tko im se priblizi dok jedu. Socijalizacija je razdoblj intenzivnog i odlucnog odgoja. Razdoblje rangiranja u coporu traje od 13. do 16.tj.Odreduje se tko je tko u zajednici i ne samo po tjelesnoj moci nego i po inteligenciji. Proces izmjene zubiju je negdje na polovici i pokusavaju prezvakati sve sto mogu. Stoga neka im uvijek budu pri ruci umjetne kosti. Kada bismo usporedivali pse sa djecom, bili bi negdje u vrtickoj dobi. Dozivljaji u okolini su od trajnog znacaja. Oblikuje se osnova za kasnije zcenja psa. Pas pocinje jesti sve.
Red u coporu
U razvoju psa posebno su osjetljivi 5.i 6. mj. Pas postaje samostalniji u okolini, ali na promjene reagira plasljivo i nervozno. U to doba posebno je osjetljiv i ako dozivi kakav sok mogu mu u ponasanju ostati trajne posljedice. Izbjegavajte sve promjene pa cak i preuredivanje stana ili putavonja. Nikako nemojte kupovati psa te dobi! Navikavanje na obitelj gotovo je zavrseno i pas vec zna tko je tko u obitelji. Pokusat ce nas prevariti tako sto ce nase naredbe jednostavo ignorirati. Pokusat ce poboljsati svoj drusrveni status . Ponekad moze dobiti i status zivotinje alfa tj. vode copora. Svaki dan mu moramo dokazivati tko je u obitelji voda copora. Pas ce citav svoj zivot prozivjeti s nama i trebao bi u obitelji imati status djeteta koje nikad nece biti voda copora. U usporedbi s covijekom radi se o razdoblju skolaraca, koje je kod psa puno krace. U tom razdoblju moramo paziti da pas ne postane previse svojeglav i samostalan. Psa pocinjemo navikavati na dva obroka na dan.
Pubertet je razdoblje u kojem se stene razvija u odraslog psa, vrlo je kratko i traje jedan mjesec (ponekad i malo duze). Kada zapocinje razlikuje se od pasmine do pasmine. Kod velikih pasmina uvijek je nesto kasnije nego kod malih,premda i tu postoje individualne razlike. Pubertet pocinje izmedu 7 i 10 mj. Vidljiv je po vecem stupnju neodgojenosti i neposlusnosti, i po stalnim pokusajima psa da izbije na celo copora. U ponasanju ne usvaja nista novog, a ucenje prima s otporom. Pubertet je prosao kada muzjak prvi put digne nogu pri mokrenju i kada zenka dobije prvi spolni ciklus. to se dogada izmedu 7.i 8.mj., a kod velikih pasmina nesto kasnije, cak i do jedne godine. Vec kod prvog spolnog ciklusa zenka je plodna ali organi za kocenje nisu jos do kraja razvijeni. Kod velikih pasmina stenci odrastu u vremenu od nekih 15 do 20 mj. Odrastaju duze, a potom zive brze i mnogi psi umiru vec sa 7 godina. Osobnost psa razvije se do kraja tek nakon tri godine. Razvoj je zavrsen i on je konacno odrastao pas. Psi imaju prednost u odnosu na ljude: nisu optereceni starenjem. Stari su onoliko koliko se staro osjecaju. Tesko je odrediti trenutak kada pas postaje star i pocinje gubiti zivotnu moc. Razlikuje se to od psa do psa bez obzira na pasminu. Neki psi stare polako dok kod drugih se odjednom pojave tipicne staracke teskoce- bolesti mehanizma kretanja, poteskoce s krvotokom. Pas se pocinje manj i opreznije kretati, metabolizam se uspori i pocne se debljati. Kod pasa tamnije ili smede boje pojavi se siva boja, najprije po glavi. Gubica posivi, kasnije postane bijela, njuska je veca i svijetlija, oci postanu mutne, roznica postane sivkasta. Kod starog psa grizne povrsine sjekutica potpuno su istrosene, pocinju ispadati zubi. Osjetilo njuha obicno je dobro ocuvano do kasne starosti. Problem sa starim psom je sto on u stanu vise ne moze biti cist kao nekad, sto nema veze s odgojem, vec se radi o fizioloskim promjenama. Starijem psu treba manje hrane(podjeljeno u 2-3 obroka /dan). Nekim je psima potrebna dijetetska hrana ukoliko imaju bolesti bubrega ili krvotoka. Pravilnom prehranom produzujemo mu zivot.
Bolesti

Suvremena veterina poznaje cijeli niz preventivnih cjepiva koja uspješno sprecavaju mnoge zarazne bolesti.Cjepiva su kod nas skupa, ali ne smijemo škrtariti, jer bi troškovi lijecenja mogli biti puno veci. Zdravlje psa ovisi o kvalitetnoj prehrani uz dodatak vitamina i minerala te uvjetima života. Važan utjecaj na zdravlje ima i redovno uklanjanje unutrašnjih parazita. Vrlo je bitno prepoznati rane simptome bolesti i zivotinju na vrijeme odvesti veterinaru.

Crijevni nametnici
- mehanicki ostecuju crijeva rujuci po crijevnoj sluznici, mogu zacepiti crijevo, sele se po organizmu i ostecuju druga tkiva( jetra, pluca, misicje,mogu dospjeti i u oko , srce, kosti, mozak) Neki od njih opasni su i za ljude.

Crijevna glista
- je najucestaliji nametnik crijeva pasa. Dugacka je oko 5-10cm, valjkastog oblika, blijedozuckaste boje. Mogu nekoliko godina živjeti na zemlji gdje se izmet osusio i raspao. Kada dospiju u pasja usta doci ce u crijevo gdje se se razviti tzv. larva-koja krvlju prelazi u pluca-iskašljavanjem u usta-gutanjem nazad u crijevo. Mnogi štenci je imaju, a opasna je i za djecu koja se igraju, kod koje ne dospijevaju u crijevo vec u druge organe što može biti kobno. Tablete protiv glista možete kupiti kod veterinara ili u apoteci.

Pseca trakavica
- zivi u crijevu i trosi hranu ali i luci i svoj izmet koji moze dovesti do promjena u sredisnjem zivcanom sustavu ( napadi nalik epilepsije). Luci clanke u kojima se nalazi nekoliko tisuca jajasaca. Clanci izgledaju poput rižina zrna. Gibanjem sami izlaze iz crijeva i zadržavaju se kod cmara gdje se osuše i raspadnu, a jajašcima se hrane buhe.

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 5:58 pm

Zarazne bolesti pasa
Stenecak (Febris catarrhalis infectiosa canum)
je akutna zarazna bolest najcesce pasa ali mogu oboljeti i kune, lasice i drugi mesozderi, a uzrocnik je bolesti virus. Bolest se ocituje upalnim promjenama na sluznicama ociju, disnom i probavnom sustavu, a cesto moze biti zahvacen i sredisnji zivcani sustav, te koza. U toku bolesti ceste su i sekundarne bakterijske infekcije koje zakompliciraju klinicki tok bolesti i samo izljecenje.
Danas je stenecak rasiren po cijelom svijetu, a posebno u velikim urbanim sredinama. Sve do nedavno se vjerovalo da obolijevaju samo mladi psi, no u zadnjih nekoliko godina sve je veci broj starijih pasa bolesnih od ove opake bolesti. Glavni su izvor infekcije stenecaka psi koji su preboljeli bolesti i zarazeni psi koji ne pokazuju znakove bolesti. Nosni iscjedak i slina takvih pasa opasni su jer se virus u njima pojavljuje 5-6 dana nakon infekcije. U kasnijem stadiju bolesti virus se moze siriti urinom i fecesom. Zaraza se ne siri samo direktnim kontaktom, vec se zivotinja moze zaraziti i onda kada bude na mjestu gdje je prije boravila bolesna zivotinja.
U pocetku klinicki manifestne bolesti pas je u opcem infekcionom sindromu, prestaje jesti i piti, temperatura je povisena, ubrzano je disanje, pas postaje miran, pojavljuje se najprije bistri, a za nekoliko dana i gnojni iscjedak iz ociju i nosa. Kasnije, nakon ovih pocetnih znakova, tok bolesti moze ici u razlicitim smjerovima sa razlicitim klinickim slikama i to:
1. CRIJEVNI OBLIK - ocituje se upalom sluznice zeluca i crijeva sa znakovima proljeva, rijetko sa primjesama krvi, te povracanjem. Postupno nastaje dehidracija i potpuna malaksalost zivotinje.
2. PLUCNI OBLIK - zapocinje kao upala grla, zivotinja pocinje otezano disati i kasljati. Kasalj je u pocetku suh, a zatim vlazan i bolan. Pojavljuje se gnojni iscjedak iz ociju i nosa, te bolest prelazi u gnojnu upalu bronha i ostalog dijela pluca, te cesto zavrsava smrcu.
3. ZIVCANI OBLIK - manifestira se grcevima tjelesne muskulature koji ponekada izgledaju kao znakovi epilepsije, kasnije prelazi u oduzetost prednjih ili straznjih nogu i sve do potpune paralize psa. Ovaj oblik cesto zavrsava smrtno.
4. KOZNI OBLIK - ocituje se pojavom crvenila sa unutrasnje strane bedara i trbuhu, kasnije nastaju kvrzice i pristic´i koji se zagnoje. Ovaj oblik je najblazi ako se javlja samostalno.
5. BOLEST TVRDIH MEKUSI - predstavlja pojavu patoloskog bujanja gornjeg sloja koze mekusi u pasa i nosnog zrcala. Mekusi i njuska postaju zadebljali, gube elasticnost i sjaj. Ovaj oblik se pojavljuje u kombinaciji sa ostalim prije navedenim oblicima i predstavlja najtezi oblik koji zavrsava smrtno.
Lijecenje pasa oboljelih od stenecaka najbolje je prepustiti veterinarima, a za vlasnike pasa najbitnije je da se pobrinu za preventivnu zastitu svojih pasa od ove bolesti. Kod nas postoje nekoliko vrsta cjepiva koje su polivalentne. Pse je najbolje cijepiti protiv stenecaka u starosti od 8 tjedana, te ih ponovno cijepiti za jedan mjesec. Slijedece cijepljenje je za godinu dana i preporucuje se je ponavljati svaku godinu jer kao sto smo prije napomenuli obolijevaju mladi psi ali se bolest ocituje i u starijih pasa. Troskovi lijecenja bolesne zivotinje uvelike premasuju troskove urednog i redovnog cijepljenja, a mogucnost da cijepljena zivotinja oboli je zanemariva.
dr. vet. med. Kristijan Srebrenjak Veterinarska stanica Cakovec

Parvoviroza
Ova opaka zarazna bolest poznata je našim uzgajivacima pasa vec gotovo dvadesetak godina. Parvoviroza je prvi puta utvrdena u SAD 1977.godine, a zatim se ubrzo proširila po cijelom svijetu. Prvi u nas ovu bolest opisuje prof. dr. Cvetnic sa Zavoda za zarazne bolesti zagrebackog veterinarskog fakulteta 1980. godine. Ranih osamdesetih godina parvoviroza je prakticki desetkovala ondašnju populaciju pasa, koja je u doticaj s ovom bolešcu došla prvi puta.
Od parvoviroze mogu oboljeti psi svih pasmina i dobnih skupina, ali je to bolest pretežito mladih pasa, jer starije dobne skupine vec imaju odredenu otpornost spram ove bolesti. Glavni izvor infekcije, odnosno izlucivace virusa koji uzrokuje parvovirozu je bolestan pas, koji uzrocnika u svoju okolinu distribuira prvenstveno izmetom, mokracom i slinom, pa se parvoviroza osim direktnim kontaktom zdrave i bolesne životinje širi i kontaktom u kontaminiranim sredinama kao što su to gradski parkovi gdje vlasnici najcešce izvode svoje pse u šetnju.
Znaci ove bolesti vecinom su tipicni i lako prepoznatljivi. Prvo se javi ucestalo povracanje, a dan ili dva nakon toga i jaki proljev tamno cokoladne do crvene boje veoma neugodnog i karakteristicnog mirisa. Kod mladih pasa cesto dolazi i do upale srcanog mišica. Osim tipicnog tijeka, parvoviroza se može javiti i u veoma brzom i žestokom obliku pri kojem životinja ugine unutar desetak sati bez pojave tipicnih znakova bolesti, pa je takav oblik veoma teško dijagnosticirati, a kamoli izlijeciti.
Ukoliko se oboljela životinja ne lijeci, ugine za nekoliko dana zbog prevelikog gubitka tekucine iz organizma ili usljed zatajenja srca. Uz strpljivo i brižno višednevno lijecenje vlasnik ce adekvatnom njegom doprinijeti bržem ozdravljenju svoga psa. Životinja mora biti smještena u cistoj i toploj prostoriji i povremeno dobivati male ali ceste obroke svježe vode, a prema procjeni veterinara pred ozdravljenje, vlasnik ce po uputi veterinara psa pojiti tzv. mesnom iscrpinom. Ukoliko pas preboli ovu tešku bolest, oporavak je prilicno dug, a moguce komplikacije su cir na dvanaesniku ili oštecenje srca.
Ovu zaraznu bolest moguce je uspješno sprijeciti pravovremenim cijepljenjem šteneta i to prvi puta vec u dobi sa šest tjedana, te kasnije još dva puta nadocijepiti u dogovoru s veterinarom, a zatim svake godine jedanput, sve do navršenih tri do cetiri godine života.
Autor: Velimir Glumac, dr.vet.med.

Bjesnoca (Rabies)
Bjesnoca je virusna zarazna bolest svih toplokrvnih životinja i covjeka koju prate simptomi od strane središnjeg živcanog sustava i koja uvijek završava smrcu. Bolest je poznata od davnina, a spominje se još u spisima Demokrita (500 god. st.e.). Nakon što se niz godina bavio proucavanjem bjesnoce, Pasteur je još davne 1885. godine prvi nacinio vakcinu protiv bjesnoce, a prvi covjek je bio cijepljen 1895. godine, nakon što ga je ugrizao bijesni pas. Od tada do danas razvijeno je više tipova vakcinalnog virusa od kojih se u današnje vrijeme izraduju solidne vakcine za zaštitu životinja i ljudi. Virus bjesnoce je serološki jedinstven, ali u novije vrijeme postoje ozbiljne indicije o srodnim virusima koji izazivaju oboljenje pod slicnim znakovima.
Obzirom da bjesnoca uvijek završava smrtnim ishodom, smatra se da je to jedna od najopasnijih poznatih zaraznih bolesti. Dosada je nakon intenzivne bolnicke njege ovu bolest prebolio samo jedan djecak 1970. godine, a svi ostali koji su oboljeli od bjesnoce umrli su u strašnim mukama. Kao zaštitnu mjeru za sprecavanje pojave bjesnoce, obavezna vakcinacija pasa uvedena je prvi put u Japanu još 1921. godine. Bjesnoca je prisutna u cijelom svijetu izuzev Australije, Novog Zelanda, Antartika, Cipra i Havaja, a dolazi u dva oblika, kao urbana i silvaticna bjesnoca.
Urbana bjesnoca se javlja u naseljenim mjestima, a najvažniji izvori i širitelji zaraze su psi i macke lutalice, dok su za silvaticnu bjesnocu, koja dolazi u slobodnoj prirodi najvažniji izvori i rezervoari virusa lisice, a rjede vukovi, jazavci i neke druge životinje. U Južnoj Americi veliki znacaj u širenju bjesnoce imaju tzv šišmiši-vampiri koji nocu sišu krv toplokrvnih životinja, pa su zarazi najviše izložena pašno držana goveda koja noce u oborima pod vedrim nebom. Ovi šišmiši žive u špiljama u mnogobrojnim jatima i govedarstvo ovog kontinenta zbog njih trpi velike ekonomske štete.
U novije vrijeme se kao potencijalni širitelj bjesnoce spominje i životinja poznata pod imenom kunopas, kojoj je domovina Kina, a zbog svoje prirodne vitalnosti i velike sposobnosti prilagodbe na razne uvjete okoline, ova vrsta se proširila i nadena je vec i u nekim istocnim zemljama Europe. Bjesnoca se prenosi iskljucivo samo ugrizom bolesne životinje, jer se virus obilno izlucuje slinom.
Nakon opcenito uvoda o bjesnoci, valja nešto reci o nacinu infekcije, putu i umnažanju virusa u organizmu, te o samoj klinickoj slici bolesti. Virus bjesnoce se prenosi iskljucivo ugrizom bijesne životinje, jer se on izlucuje iskljucivo slinom oboljele životinje. Na ugriznom mjestu virus neko vrijeme ostaje lokaliziran, a prema novijim istraživanjima utvrdeno je cak u odredenoj mjeri i njegovo umnažanje na tom mjestu. Otuda uzrocnik ubrzo ulazi u živcane okrajke, a zatim se putem živaca širi i uspinje prema središnjem živcanom sustavu koji cine mozak, i kicmena moždina. Znanstvenici koji se bave proucavanjem bjesnoce izracunali su da virus bjesnoce putuje od ugriznog mjesta prema mozgu brzinom od 3 mm na sat. Nakon što uzrocnik dospije u mozak, pocinje tzv. faza brzog umnažanja, a posebno u jednom dijelu mozga nazvanom Amonov rog, što ima velik znacaj u dijagnostici bjesnoce.
Kad se virus dovoljno umnoži, pocinje njegov tzv. silazni put živcanim vlaknima prema periferiji tijela, pa tako dospijeva u sva tkiva i organe. Osobit afinitet virus bjesnoce ima spram žlijezda slinovnica, pa je i razumljivo da se on u velikim kolicinama izlucuje slinom. Pojava virusa u slini dogada se i do 10 dana prije prvih klinickih znakova bolesti u inficirane životinje, što se naziva inkubacijsko kliconoštvo. Ta je pojava poznata i u nekih drugih zaraznnih bolesti. To je glavni razlog što se pas nakon što nekoga ugrize mora promatrati do 10 dana nakon ugriza. Inkubacija kod bjesnoce iznosi u prosjeku 2-8 tjedana, ali to može biti i znatno dulje ili krace vrijeme, pa je primjerice u psa zabilježena inkubacija od 8 dana pa do 12 mjeseci. Trajanje inkubacije ovisi o nizu cimbenika, kao što su to mjesto ugriza, kolicina unešenog virusa te imuni status (otpornost) životinje.
Razlikujemo nekoliko oblika klinicke slike bjesnoce, i to: tipicni, agresivni ili manijakalni oblik, melankolicni, tihi ili depresivni oblik te atipicni oblik.
U tipicnom obliku bolesti razlikujemo nekoliko stadija. Bolest pocinje tzv. najavnim ili prodromalnim stadijem u kojem se životinja cudno ponaša, skriva se, ne odaziva na poziv, a pojacano je i slinjenje. Pas laje bez vidljivog razloga, cesto guta predmete koji inace nisu za jelo, a u toj fazi životinja može pokazivati i znakove agresivnosti. Nakon 12 sati, pa do 3 dana nastupa stadij ekscitacije u kojem je izražen jak motoricki nemir i izražena je agresivnost jaceg stupnja, pa životinja napada i grize sve oko sebe.
U ovom stadiju je veoma izraženo pojacano slinjenje, pa je gubica cesto zapjenjena. Osim toga životinja pokazuje veoma jak nagon za neprekidnim kretanjem i cesto odbjegne od kuce i besciljno luta. Na dan može prijeci tako lutajuci i do 50 km, pa je vidljiva opasnost što iz toga proizlazi u smislu širenja zaraze. Taj stadij traje 1-2 dana, nakon cega nastupa faza potpune uzetosti (paralize). Ubrzo nakon toga nastupa smrt. Ovaj se opis klinicke slike odnosi na bolest u pasa, a u sljedecem broju pisat cu o ostalim oblicima klinicke slike, te o simptomima bjesnoce u raznih vrsta životinja.
Depresivnu ili tihu bjesnocu nikad ne prati najavni stadij i stadij ekscitacije, nego samo stadij paralize. Pri tome životinja ne pokazuje znakove agresivnosti, vec leži oduzeta i nemocna, vidno prestrašena, a smrt nastupi obicno za 2-4 dana. Iako dolazi veoma rijetko, poznat je i tzv. atipicni oblik bjesnoce kojeg prate razliciti simptomi, a najce ce proljev i povracanje, nakon cega nastupa stadij paralize i smrt .
Klinicka slika bjesnoce kod raznih životinjskih vrsta ima mnoštvo dodirnih tocaka, ali i znatnih razlika, pa je potrebno ne to napisati o najcešcim simptomima bjesnoce u pojedinih vrsta životinja. U macaka su znaci bjesnoce veoma slicni kao i u pasa u tipicnom obliku, s tim da su bijesne macke još agresivnije od pasa koje cak i napadaju. I u macaka je moguc tihi oblik bjesnoce. Govedo koje oboli od bjesnoce je izrazito nemirno, obilno slini, ucestalo se glasa promuklim glasom. Životinja pokušava jesti i piti, ali joj to ne uspijeva zbog djelomicne uzetosti žvacne muskulature. U tom nemiru, bolesna životinja nasrce na prepreke pri cemu se može i znatnije ozlijediti. Ubrzo nastupa stadij potpune paralize i smrt unutar 3-6 dana. Slicno je i u koza, dok u ovaca nema stadija ekscitacije, vec dolazi samo stadij paralize. Bolestan konj je izrazito nemiran, lupa i tapka nogama i grize jasle. Agresivno se ponaša spram drugih životinja, a posebice prema psima. I u konja je pojacano slinjenje, otežano žvakanje i gutanje, a u njih je veoma izražen i nagon za kretanjem. I u konja dolazi tzv. tihi oblik bjesnoce pri cemu je životinja mirna i potištena, a bolest takoder završava potpunom uzetošcu i smrcu unutar 4-5 dana. Bjesnoca u svinja pocinje izrazitim nemirom i agresivnim ponašanjem uz obilno slinjenje. Unatoc tome to oboljele životinje žedaju, one ne mogu piti zbog kljenuti žvacne muskulature. Bijesne lisice potpuno promijene ponašanje. One izgube prirodeni strah od ljudi, krecu se i danju, ulaze u naseljena mjesta i dvorišta,a ne boje se ni pasa. Imaju veoma jaku potrebu da ugrizu bilo koju drugu životinju ili covjeka. I kod njih bolest završava paralizom i smrcu. Siguran znak bjesnoce u srna je nasrtanje na covjeka i druge životinje , kao i nasrtanje na prepreke koje im se nadu na putu. Slicno je i u jelena i ostalih divljih preživaca. Bjesnoca u ptica je zasebna prica, veoma se rijetko javlja, a još je nepoznato kako se ptice inficiraju. Neki znanstvenici smatraju da bi se one mogle inficirati jeduci crve sa lešine životinje uginule od bjesnoce. Bolesne ptice su izrazito agresivne i nemirne, a ugibaju za 2-3 dana.
Velimir Glumac dr.vet.med.

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 5:59 pm

Lazna bjesnoca
Nalikuje bjesnoci, ali ne prelazi na covjeka. Javlja se kao teska bolest i uvijek smrtonosna bolest samo u psa i macaka. Prenose je kucni glodavci, miševi i štakori. Psa se najcesce zarazi nekuhanim iznutricama bolesnih svinja. Nakon inkubacije koja traje 1 do 3 dana u pasa se javljaju znakovi bolesti, najcesce u obliku jakog svrbeza. Pas se tako zestoko cese da skida ne samo dlaku s lica vec razdire i kozu, cak do kosti. Uz to je i svijest pomucena, no za razliku od prave bjesnoce bolestan pas nije agresivan. Neminovna smrt nastupa za 12 do 72 sata.

Krpeljna upala mozga
Krpelji povremeno prenose viruse koji uzrokuju upalu mozga. Pocetak bolesti oznacen je jakim nemirom što ga pas izražava stalnim lavezom. Nakon dan-dva takvog nemira pas postaje pospan, zapada u dubok san koji traje 3-4 dana. U vecini slucajeva pas se nakon tog vremena probudi i ne pokazuje nikakve smetnje. No pojedini se psi više nikad ne probude.
Lijecenje je povezano s mnogim teskocama a svodi se na smirivanje uzbudenja u prvoj fazi bolesti i odrzavanju zivotnih funkcija u drugoj fazi dubokog sna.

Zarazana upala grkljana i dusnika
I ta je bolest uzrokovana virusom, prenosi se sa psa na psa u izravnom dodiru, a nekad je i covjek prenosi zarazenom obucom i odjecom. U toku bolesti javlja se jaki kasalj i obilan gust iskasljaj koga moze biti tako mnogo da se pas davi. U mnogim je slucajevima povremeno potrebno napraviti kirurski zahvat umetanja metalne cijevi u dusnik-traheotomiju. Posljedice teskog disanja u toku bolesti narocito su vidljive u ostecivanju srca.

Corona virus
U posljednje vrijeme cesto slušamo i citamo o bolesti koja se širi po svijetu i stalno odnosi nove žrtve - nespecificnoj upali pluca nazvanoj SARS. Nakon mnogih ispitivanja, analiza i maksimalnog angažiranja strucnjaka, ustanovilo se da je rijec o virusu kao uzrocniku bolesti, i to virusu koji do sada nije registriran kod ljudi, ali je vec duže vrijeme registriran kod domacih životinja, i to pasa - Corona virus.
Pseci Corona virus (ccu) utvrden je prvi put 1971.g. u izmetu vojnih pasa oboljelih od proljeva. U pocetku se Corona virus pojavio u SAD-u, Njemackoj i Austriji, no s godinama proširio se po cijelom svijetu i sada je stalna prijetnja zdravlju naših kucnih ljubimaca - pasa. Srecom, nakon nekoliko godina uspjelo se napraviti ucinkovito zaštitno sredstvo protiv te bolesti, cjepivo "first dose cv" - inaktivirana vakcina - protiv korona virusne infekcije pasa.
Psi svih dobnih kategorija mogu biti zaraženi tim virusom, ali najcešce do 4. godine starosti i svih pasmina. Bolest se manifestira crijevnom infekcijom. Bolest je vrlo zarazna, a prenosi se prije svega izravnim dodirom životinja sa zaraženim izmetom. Simptomi enteritisa (upale crijeva) javljaju se od jedne do cetiri godine nakon infekcije.
Simptomi infekcije
Bolest pocinje iznenada jakim povracanjem, a uskoro slijedi i proljev. Životinje su potištene, smanjen je prohtjev za hranom, a kasnije sasvim odbijaju hranu. Vodu piju, ali i ispovracaju je. Temperatura je povišena, ali i ne mora biti, kasnije je cak niska. Proljev je kašasto sluzav, a mogu se naci i primjese krvi. Velika je opasnost od dehidracije pogotovo kod štenadi, koja brzo podlegne bolesti. Inace, bolest je izljeciva - nakon 5-7 dana uz dvokratne terapije i infuzije smrtnost nije velika.
Cešce obolijevaju mladi psi, psi loše držani i u lošoj kondiciji, te oni pod stresom. Ceste su sekundarne infekcije u crijevima koje dodatno zakompliciraju bolest. Bolest se dijagnosticira izolacijom uzrocnika iz izmeta, a slicna je parvovirozi.
Prevencija
Lijecenje se provodi adekvatnim lijekovima protiv upale crijeva, uz dijetnu ishranu i obveznu infuziju. Terapija traje, kako smo vec napomenuli, od 5 do 7 dana.
Najsigurnije je i najdjelotvornije posvetiti se preventivi, tj. cijepljenju pasa protiv te bolesti. Cijepljenje potice u zdravih pasa tvorbu specificnih protutijela, koja neutraliziraju pasji Corona virus.
Preporuca se da se cijepe psi stariji od 6 tjedana, i to dva puta s razmakom 2-3 tjedna. Nadalje, savjetuje se da se psi svake godine revakciniraju jednom dozom cjepiva. Svjesni smo da to sve poskupljuje izdatke za vašeg kucnog ljubimca, ali treba dobro odvagnuti i razmisliti, jer ipak je na kraju isplativije sprijeciti nego lijeciti! Možemo se nadati da ce se ubrzo napraviti i zaštitno cjepivo za SARS, te da ce strah od te bolesti nestati.
Marga Domes-Camagajevac, dr.vet.med.

Zarazna upala jetre u pasa - Rubarthova bolest
Ova virusna zarazna bolest pasa ali i drugih pripadnika porodice Canidae, proširena je po cijelom svijetu, a prvi ju je opisao švedanin Rubarth 1947. godine, pa mnogi koriste ime Rubarthova bolest. Zarazna upala jetre u pasa u svojim manifestnim znacima u pojedinim stadijima veoma nalikuje štenecaku, od kojeg ju je ponekad teško prepoznati. Samo manji broj oboljelih životinja pokazuje klinicke znakove bolesti, a vecina inficiranih životinja ne pokazuje nikakve simptome, pa govorimo o tzv. latentnom ili inaparentnom obliku ove bolesti.
Važno je naglasiti da je mogucnost širenja uzrocnika ove zaraze u prirodi medu psima veoma velika, što proizlazi iz znatne otpornosti i održivosti virusa u okolini, kao i relativno dugog kliconoštva (nakon preboljenja, psi izlucuju virus u okolinu još 4-6 mjeseci). Ova se zaraza širi u vecini slucajeva uzrocnikom kontaminiranom hranom ili vodom. Nakon što uzrocnici udu u primljivu životinju pocinje njihovo umnažanje u tonzilama, uzrokujuci pritom klinicke znakove tonzilitisa, a nakon te faze virus se raširi po cijelom organizmu. Osobit afinitet uzrocnik pri tome pokazuje prema jetrenom tkivu.
Zbog svega navedenog razvidno je da znaci oboljenja mogu biti veoma raznovrsni. Ponekad naizgled zdrava životinja naglo ugine unutar 12 sati bez ikakvih prethodnih znakova. U drugim slucajevima životinja boluje 10-ak dana uz povišenje temperature, gubitak apetita, umjerenu depresiju, te izraženu bolnost na pritisak trbuha. Kao jedan od znakova zarazne upale jetre, nerijetko se spominje i zamucenje rožnice plavicaste boje na jednom ili oba oka, koje kasnije prijede u mlijecno-bijelu boju. Mogu biti izraženi i simptomi od strane središnjeg živcanog sustava u smislu grcenja vrata i udova, kretanja u krug ili uzetosti stražnjeg dijela tijela. Daleko najcešci oblik ove bolesti je vec prije spomenuti latentni ili inaparentni oblik, bez ikakvih simptoma, ali upravo su takvi slucajevi najznacajniji za širenje uzrocnika u prirodi.
Lijecenje se svodi na ublažavanje simptoma i suzbijanje sekundarnih bakterijskih infekcija koje redovito prate gotovo sve virusne bolesti, a veoma je znacajno poticanje jetrenih funkcija odredeni lijekovima i postupcima. Najvažniji nacin borbe protiv ove bolesti je višekratno zaštitno cijepljenje mladih pasa i to najcešce istovremeno s cijepljenjem štenaca protiv štenecaka, parvoviroze i leptospiroze.
Velimir Glumac dr.vet.med.

Leptospiroza u pasa
Zarazna bolest pasa, ali i drugih životinja i covjeka uzrokovana bakterijama iz roda Leptospira. Leptospiroza je prvi put klinicki opisana u covjeka i životinja koncem 19. stoljeca, a uzrocnik je otkriven tek pocetkom 20. stoljeca. Razlog tome je posebna tehnika bojenja i mikroskopiranja pri kojoj uzrocnik postaje vidljiv, jer su sve leptospire veoma nježne i specificne grade. Predstavnik svih patogenih leptospira je samo jedna vrsta i to L. interrogans, a ona ima više od 180 serotipova koji su oznaceni posebnim imenima. Za psa su najopasniji serotipovi L. canicola i L. icterohaemorrhagiae.
Od leptospiroze mogu oboljeti svi psi bez obzira na dob, spol ili pasminu. Zaraza se širi direktnim kontaktom bolesne sa zdravom primljivom životinjom, ali i putem kontaminirane hrane i vode te boravkom u kontaminiranoj sredini. Sve bolesne životinje, kao i one koje ovu bolest prebole, mjesecima u svoju okolinu mokracom izlucuju leptospire. U prirodi su glavni rezervoari i izlucivaci ove bakterije razni glodavci, a posebno štakori i miševi, dok za gradske sredine najveci znacaj imaju bolesni psi i oni koji su ovu bolest preboljeli. U vodi leptospire mogu preživjeti i nekoliko mjeseci, ovisno o temperaturi vode, pa su infekciji najizloženiji psi koji se kupaju u otvorenim vodotocima, a to su uglavnom lovacki psi. Leptospire ulaze u organizam pasa kroz nekoliko "ulaznih vrata", i to putem sluznice probavnog sustava (vodom i hranom) preko sluznice ocnih spojnica i putem oštecene kože (plivanje), a moguca je i infekcija putem sluznice spolnih organa prilikom parenja.
Psi koji obole od leptospiroze u pocetku imaju povišenu tjelesnu temperaturu uz izrazitu bolnost mišicja. Nakon nekoliko dana životinja prividno ozdravi, jer se leptospire iz krvi povuku u bubrege gdje nastavljaju svoje razorno djelovanje pri cemu znatno oštecuju bubrege. Ponekad se bolest razvija kao jaka upala želuca i crijeva, ili je prate simptomi od strane živcanog sustava koji su posljedica upale mozgovnih ovojnica. Na svu srecu leptospiroza u pasa najcešce protice uz blaže simptome, ali ostavlja posljedice u vidu kronicne upale bubrega ili oštecenja srcanih zalistaka što sve bitno skracuje životni vijek psa.
Bolest se uspješno lijeci ako vlasnik dovede životinju na vrijeme, tj. na pocetku bolesti. U veterinarskoj praksi koriste se i vakcine protiv leptospiroze i to obicno istovremeno s cijepljenjem pasa protiv štenecaka i zarazne upale jetre.

Prenosivi venericni tumor
Bolest pasa, poznata pod imenom venericni tumor, ili starijim nazivom, venericni sarkom, javlja se u spolno zrelih životinja oba spola, a lokalizacijom na vanjskim dijelovima spolnih organa te na okolnoj koži i potkožju. Tumori koji se javljaju na tim mjestima po karakteru mogu biti dobrocudni i zlocudni, a prenose se spolnim kontaktom. Donedavno se smatralo da venericni tumor u pasa uzrokuje neki onkogeni virus, a danas se vjeruje da se prilikom parenja, tumorske stanice prenose direktno sa životinje na životinju. Tu se, izgleda, radi o prirodnom presadivanju stanica tumora, a zacuduje njihova sposobnost prihvacanja, unatoc genetskoj nesrodnosti životinja. Pojam "venericni tumor" posebno je izdvojen od ostalih tumoroznih promjena na spolnim organima, jer se danas zna da je to vecinom tumor benigne prirode, što znaci da uglavnom ne metastazira. U odraslih pasa, nakon što se formira, cesto spontano nestane nakon nekog vremena, a u mladih pasa, posebno onih kod kojih je funkcija imunološkog sustava iz nekog razloga poremecena, takav tumor relativno brzo napreduje, pa cak i metastazira u susjedna tkiva i organe.
U vecini slucajeva tumor se pocinje povlaciti unutar šest mjeseci. Razlog tome su protutijela za tumorske stanice, koja se stvaraju u organizmu oboljele životinje. U vecini slucajeva, vlasnik životinje ce primjetiti pojavu takvog tumora, ali ponekad on može biti skriven od pogleda, pa cemo njegovo prisustvo prepoznati po slabijem krvarenju iz spolovila.
Lijecenje je iskljucivo operativno, a tumor najcešce i spontano nestane unutar šest mjeseci od njegovog pojavljivanja. Lijecenje serumom dobivenim od oboljelih životinja daje dobre rezultate, ali ono je još uvijek u fazi ispitivanja na pokusnim životinjama.
Velimir Glumac dr.med.vet.

Infekcija pasa herpes virusom
Ova virusna zarazna bolest pasa prvi puta je opisana 1965. godine, a raširena je po cijelom svijetu. Mogu oboliti psi svih pasmina i razlicite dobi, ali je najosjetljivija štenad. Izvori infekcije su bolesne životinje koje virus izlucuju u okolinu sekretom iz bronha i dušnika te izmetom. Ceste su i tzv. latentne infekcije, pri kojima bolesna životinja sama ne pokazuje vanjske znakove bolesti, ali u svoju okolinu izlucuje uzrocnika, pa su takve životinje i najopasnije za širenje zaraze. Bolest se najcešce prenosi direktnim kontaktom primljive zdrave životinje sa bolesnom životinjom, a osobito parenjem. Virus prolazi placentarnu barijeru, pa se štenad može inficirati u maternici još za vrijeme bredosti.
Klinicka slika bolesti veoma varira, a u velikoj mjeri ovisna je o dobi oboljele životinje. U štenadi se bolest ocituje prvenstveno probavnim smetnjama. Nakon što se najede, štene povraca, a ubrzo se javlja jaka osjetljivost na bol u podrucju trbuha vec i na laganiji pritisak rukom. Kako virus ima afinitet prema živcanom tkivu, postupno se razvija upala mozga i kicmene moždine, pa štene gubi osjecaj za ravnotežu i koordinaciju pokreta. Cijelo vrijeme trajanja bolesti štene nema povišenu tjelesnu temperaturu, a uginuce je neminovni ishod i nastupa obicno 4-5 dana od pocetka prvih znakova bolesti.
U odraslih pasa javljaju se simptomi od strane dišnog sustava. Ti znaci mogu biti veoma razliciti, a variraju od blage upale nosne sluznice, pa sve do upale dušnika, bronha, pa cak i pluca, a sve to komplicirajui sekundarne bakterijske infekcije. U odraslih pasa je veoma cest vec prije spominjani latentni oblik, i tako bolesne životinje bolest prenose na sljedecu generaciju.
Prognoza bolesti u štenadi je veoma nepovoljna, a u odraslih pasa dolazi do ozdravljenja bez težih posljedica. Herpes viroza pasa najveci znacaj ima u vecim uzgajalištima pasa, gdje je poznata pod nazivom "kašalj copora". Lijecenje odraslih životinja se svodi na ublažavanje simptoma i suzbijanje sekundarnih bakterijskih infekcija. Cijepljenje odraslih pasa protiv ove bolesti zbog odredenih prakticnih razloga još nije našlo širu primjenu.
Velimir Glumac dr.med.vet.

Piroplazmoza (Babezioza)
Piroplazmoza ili babezioza je zarazna, nekontagiozna bolest, izazvana krvnim parazitom Babesia spp. U nas se kao najcešci uzrocnik bolesti u pasa javlja Babesia canis. Od babezioze obolijevaju i druge životinje, na primjer konj,govedo Uzrocnika prenose krpelji, uglavnom oni iz roda Ixodes, iako neka istraživanja potvrduju da se bolest može prenijeti i direktno ugrizom.
Uzrocnik Babesia canis parazitira u eritrocitima, crvenim krvnim tjelešcima, gdje ujedno prolazi i jednu od faza razvoja, binarnu diobu. Nezaraženi krpelji tada se mogu zaraziti kada uzmu obrok krvi sa zaraženim eritrocitima.
klinicki znakovi
Znakovi bolesti jako variraju. Bolest može teci od hiperakutne hemoliticke krize povezane sa šokom, do inaparentne subklinicke infekcije. Najcešci oblik je onaj akutni sa povišenom temperaturom, slabošcu, bljedilom vidljivih sluznica, depresijom, limfadenopatijom (povecani limfni cvorovi), spenomegalijom (povecana slezena) i opcom slabošcu.
Laboratorijski testovi pokazuju anemiju, trombocitopeniju (smanjeni broj trombocita), hipoalbuminemiju (smanjena kolicina serumskih bjelancevina) i bilirubinemiju (povecana kolicina bilirubina u krvi).
DIJAGNOZA- Babezioza se klasicno dijagnosticira sa dokazom trofozoita (jedan od razvojnih stadija) unutar eritrocita u krvnom razmazu. Krv za razmaz možemo uzeti iz periferne cirkulacije (iz uške, na primjer) ili iz vece vene, no krv uzeta sa periferije zahtjeva veci broj krvnih razmaza za dijagnostiku jer je parazitemija (broj zahvacenih eritrocita sa parazitom) sa Babesiom canis vrlo niska. Postoje i druge metode dijagnostike za dokaz Babesie spp., kao što su FA (fluorescentna antitijela) ili komercijalni ELISA testovi, no za ovaj nacin dokazivanja (dokazujemo antitijela u krvi psa) treba uzeti u obzir da je potrebno oko desetak dana da bi se stvorila antitijela.
PATOFIZIOLOGIJA
Glavni mehanizam tkivnog oštecenja Babesiom spp. je ishemija (nedostatak kisika u tkivu). Eritrociti se zadržavaju i razaraju u velikim kolicinama u slezeni. U toku bolesti mogu se javiti ozbiljna oštecenja jetre, bubrega, pluca, srca, slezene i mozga.
LIJECENJE I PREVENCIJA
Kemoterapeutici kojima se danas služimo u lijecenju psece babezioze ne mogu u potpunosti eliminirati uzrocnika, vec djeluju protiv topivih plazminih antigena. Oni smanjuju mortalitet (smrtnost) i jacinu klinickih simptoma. Kod nas je najcešce; u upotrebi Imidocarb diproprionat , "Imizol", koji se primjenjuje subcutano (potkožno) ili intramuscularno (u mišic) dva puta u razmaku od 2-3 tjedna, u kolicini od 5.0 - 6.6 mg/kg. Osim "Imizola" u upotrebi je i Dimenazene aceturate, "Berenil", koji se aplicira jednokratno subcutano u kolicini 2.5-5 mg/kg. Potonji se mora koristiti sa velikom dozom opreza u pasa, jer prelazi hematoencefalnu barijeru. Kao potpornu terapiju koristimo infuzije i transfuzije, ako je potrebno. Efektivna komercijalna vakcina danas još nije dostupna.
Vlasnici pasa moraju biti svjesni da životinje koje su preživjele babeziozu ostaju subklinicki inficirane. Takvi psi mogu doživjeti relaps bolesti u bilo koje vrijeme, a postaju i rezervoar Babesia spp. i karika u lancu prijenosa bolesti. Iz istih razloga, psi koji su se oporavili od babezioze, ne bi smjeli biti davatelji krvi, jer primatelji mogu razviti bolest.
Larissa Steinberger dr.vet.med.

Panostitis u mladih pasa
U mladih pasa vecih pasmina, a osobito u njemackih ovcara i njihovih križanaca ponekad se javlja oboljenje cjevastih kostiju, u veterinarskoj medicini poznato pod nazivom eozinofilni panostitis pasa. Postoji nekoliko teorija o nastanku ove bolesti, pa tako pojedini autori smatraju da je uzrocnik virus, dok drugi smatraju da se radi o alergijskoj reakciji ili autoimunoj bolesti, no pravi uzrok ove bolesti je i dan danas nepoznat. Poznato je da obolijevaju mladi psi koji intenzivno rastu.
Upalni proces zahvaca duge cjevaste kosti nogu, pa se oboljela životinja nerado krece, jer joj svaka kretnja uzrokuje jaku bol. Proces može zahvatiti jednu ili više nogu odjednom. Osim što je kretanje otežano bolom, životinja bolno reagira i na umjereni pritisak prstima na oboljelu kost. Za ovu je bolest karakteristicno da se proces naglo aktivira, traje više dana, pa onda znakovi bolesti naglo nestaju, da bi se kroz neko vrijeme ponovno ispoljili na istoj ili drugoj nozi.
Bolest je dugotrajna i za životinju veoma neugodna, ali unatoc toj cinjenici psi spontano ozdrave dok završi rast životinje. Za vlasnika je najvažnije znati da psi ovu bolest prebole bez posljedica, osim ako je upalni proces bio jaceg intenziteta, a štene je bilo zahvaceno u ranoj mladosti. U tom slucaju, zbog smanjenog kretanja uslijed boli, štene zaostaje u razvoju. To se najviše ocituje na masi skeletnog mišicja koje je veoma oskudno razvijeno. Bolest se dijagnosticira na osnovu klinicke slike, a u dubioznim slucajevima potvrduje se rengenskom pretragom.
Lijecenje se svodi na ublažavanje bolova i upale, cesto je veoma dugotrajno, ali time ova bolest postaje podnošljiva za psa.
List Medjimurje

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:01 pm

Erlihioza
Erlihioza je infekcijska bolest pasa koju uzrokuje rikecija Ehrilichia canis. Na našem podrucju ne srecemo se cesto sa ovim oboljenjem. Treba znati da i ovu bolest prenose krpelji, te je ponekad dijagnosticiramo kod pasa koji su stigli sa zaraženih podrucja. Uzrocnik oboljenja jest Ehrlichia canis koja inficira krvne mononuklearne stanice.
Ponekad su psi istovremeno inficirani ovim uzrocnikom i Babesiom canis, što znaci da jedan krpelj može istovremeno prenijeti oba uzrocnika bolesti. Bolest može imati akutan, kronican ili subklinicki tok. Inkubacija traje od 8 do 20 dana, tako da ce vas veterinar, posumnja li na ovu bolest, prvo upitati da li je pas u zadnjih dvadesetak dana imao krpelja ili da li ste putovali izvan Rijeke.
U akutnoj fazi bolesti Erlihije se razmnožavaju u mononuklearnim stanicama krvi i u limfaticnim tkivima, kao i u jetri i slezeni. To dovodi do povecanja limfnih cvorova, te hepato i spleno megalije. Pas je depresivan, nema apetita, ima povišenu tjelesnu temperaturu, ponekad je prisutan iscjedak iz ociju i nosa. Ovi simptomi su prolazni i nestaju u roku od 7 do 15 dana cak i bez terapije. Krvnim stanicama rikecije dolaze u sve druge organe gdje inficirane stanice prianjaju uz stjenke krvnih sudova te tamo izazovu vaskulitis. Dolazi do smanjenja broja trombocita i do anemije. Slijedi subklinicka faza infekcije koja može trajati i do 9 tjedana. Glavne znacajke su promjene u krvnoj slici dok klinicki pas može izgledati potpuno zdrav.
Simptomatologija je ovisna od stupnja anemije. U nekim slucajevima javljaju se krvarenja pa je to razlog za posjet veterinaru. Kronicna faza bolesti može potrajati vrlo dugo. Takva životinja može imati vrlo blage simptome pa dijagnozu postavimo pri slucajnom pregledu ili je pas doveden na pregled zbog mršavljenja, opce slabosti, smanjenog apetita , brzog umaranje ili pak promjena na ocima. Ponekad je broj trombocita u krvnoj slici normalan, no oni ne mogu obavljati svoju funkciju. Najjednostavnije je postaviti dijagnozu u prva dva tjedna bolesti jer možemo naci uzrocnika u stanicama periferne krvi. No kasnije to više nije moguce. Tako nerijetko zapocnemo sa lijecenjem iako nismo sa sigurnošcu postavili dijagnozu. No opisani simptomi, te krpelji u anamnezi su sasvim dovoljni za zapocinjanje lijecenja.
Terapija se sastoji u davanju tetraciklinskih antibiotika, ali kroz duži vremenski period. Prognoza ove bolesti je uglavnom dobra, no ponekad je potrebno duže vrijeme da se korigira nastala anemija. Kao i kod drugih bolesti koje prenose krpelji, najbolje je poraditi na preventivi infestacije krpeljima, posebno ako putujete u podrucja gdje ima stoke, i gdje je poznato da su krpelji zaraženi ovim uzrocnicima.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin, dr.vet.med.

Zarazni kašalj
Posljednja dva tjedna (mjesec prosinac) stalno nas zovu zabrinuti vlasnici pasa koji kašlju. Prvenstveno obolijevaju psi koji se intenzivno druže u parkovima i u skupnim šetnjama sa drugim psima no mogu oboliti i oni koji preferiraju individualnu šetnju. Radi se o zaraznom pasjem kašlju koji se vrlo lako i brzo prenosi sa psa na psa.
Zarazni pasji kašalj je prilicno neugodna te dugotrajna i zarazna bolest pasa sa kojom se u našem gradu redovito susrecemo posebno u jesen kada dolazi hladnije vrijeme. Zapravo ne radi se o jednoj bolesti vec o klinickom sindromu koji je uzrokovan sa više uzrocnika. Uzrocnik kašlja može biti virus, bakterija, mikoplazma ili gljivica. Najcešci uzrocnici su pasji adenovirusi te bakterija Bordetella. U pravilu je primarni uzrocnik upale dušnika virus, a potom može doci do sekundarne bakterijske infekcije.
Upala dušnika manifestira se jakim, hripavim kašljem, a vlasnici se cesto požale da je psu zapela kost u grlu. Kašalj se javlja u napadima više puta na dan, pas kašlje širom otvorenih ustiju te ispušta upravo takav zvuk kao da mu je u grlu kost koju želi izbaciti. Napadi su intenzivniji kada je pas uzbuden, dakle kada se sprema u šetnju, dok se veseli vlasniku te neposredno prije jela.
U nekompliciranim slucajevima apetit je ocuvan, a oboljeli pas nema povišenu temperaturu. Skoro uvijek od vlasnika saznamo da je pas bio u kontaktu sa vecom skupinom pasa tj. da je bio na školovanju, izložbi ili je pak tek stigao iz neke uzgajivacnice ili se jednostavno "družio". Simptomi se javljaju 3 do 5 dana nakon kontakta sa virusom. Zarazni kašalj najcešce prode bez komplikacija ukoliko se pocne lijeciti na vrijeme.
Terapija se sastoji u davanju lijekova koji suprimiraju kašalj te po potrebi antibiotika ukoliko prijeti sekundarna infekcija. Vrlo važan cinilac u terapiji je strogo mirovanje koje mora trajati 3 tjedna. U tom periodu psa ne smijemo izlagati nikakvim fizickim naporima zahtjevnijim od lagane šetnje. Najbolje je da u tom periodu vašeg ljubimca izvodite u minimalne šetnje samo da obavi nuždu. Od komplikacija najcešci je kronicni bronhitis. U nekompliciranom obliku patološki proces lociran je samo u dušniku.
Zarazni kašalj može biti i fatalna bolest ukoliko oboli vrlo mlad, vrlo star pas ili životinja koja je vec bolesna.
U vrijeme bolesti treba izbjegavati ovratnike-davilice te bilo kakvu manipulaciju koja može podražiti dušnik. Svakog oboljelog psa treba povesti na pregled veterinaru jer kod svakog pojedinca bolest može imati razliciti tok što ovisi o više faktora. Posebno je to važno ukoliko se radi o starijem psu gdje su moguci problemi koji se manifestiraju kašljem a uzrok su im bolest srca, a ne infekcija.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin, dr.vet.med.

Virusni gastroenteritis kod psa
Uzrocnici virusnog gastroenteritisa u pasa su virusi iz obitelji Corona, Parvo i Rota. Ovi virusi napadaju želucanu i crijevnu sluznicu te tako uzrokuju smetnje u resorbciji hranjivih tvari te u sekreciji probavnih sokova. Prilicno su otporni na djelovanje niskih temperatura tako da se sa ovim bolestima srecemo i po zimi iako su najucestalije upravo u toplim ljetnim mjesecima. Pored štete koju naprave primarni uzrocnici-virusi, cesta komplikacija ovih bolesti su sekundarne infekcije bakterijama medu kojima prevladava E. Coli.
Izvor infekcije je prije svega feces bolesne životinje, ali se bolest prenosi hranom, vodom te odjecom i obucom ljudi koji su u kontaktu sa psom. Oboljeva uglavnom štenad starosti do 3 mjeseca i to naravno štenad koja nije primila cijepivo koje ih štiti od nekih od ovih viroza. Corona virus naseljava zrele epitelijske stanice crijeva pa bolest ima nešto blaži oblik od one uzrokovane Parvo virusom.
Parvo virus naseli prethodnike epitelijskih stanica crijeva pa zato uzrokuje veca oštecenja na sluznici jer prakticki potpuno uništi crijevne resice. Kod štenadi stare do 6 tjedana Parvo virus može naseliti stanice miokarda što dovodi do vrlo brze smrti. Oboljelo štene postane apaticno i povraca. Obicno u pocetku bolesti povracaju neprobavljenu hranu, a zatim žuti, pastozni sadržaj. Proljev se javlja drugi ili treci dan bolesti.
Kod infekcija Corona virusom proljev je voden, zelenkaste boje dok je kod Parva proljev voden i krvav. Tjelesna temperatura u pocetku bolesti naraste preko 40 stupnjeva Celzija. U krvnoj slici nademo vrlo niske vrijednosti bijelih krvnih zrnaca što nam je s odgovarajucom klinickom slikom dovoljno za postavljanje dijagnoze virusnog gastroenteritisa.
Ukoliko oboljelo štene nije cišceno od crijevnih parazita to ce dodatno zakomplicirati lijecenje. Terapija se sastoji u nadoknadivanju izgubljene tekucine i elektrolita kao i davanju antibiotika zbog sekundarne infekcije bakterijama. Sve dok štene povraca potreban je potpuni post, što znaci da ne smije uzimati ni vodu ni hranu. Sve potpuno nadoknaduje se intravenskim infuzijama. Kod ovako oboljele štenadi cesto je na kušnji strpljenje vlasnika. Lijecenje traje od 3 do 7 dana, a potrebno je dolaziti na terapiju najmanje 2 puta na dan te sjediti sa psicem kod veterinara dok dobiva infuziju.
Bolju šansu za oporavak ima štenad koja je cišcena od glista te oni štenci koji su debeljuškasti.
Pravovremenim cišcenjem od glista te cijepljenjem protiv pravoviroze i infekcija Corona virusima možemo najlakše sprijeciti pojavu svih ovih bolesti. Upravo zbog lakog prenosa ovih virusa štene mora biti u izolaciji dok ne primi sve potrebne vakcine. Imajte na umu da je posebno kod Parvo infekcija smrtnost štenadi visoka-dakle: bolje sprijeciti nego lijeciti.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin Izvor: www.ritelefax.hr

Parvo -- opasni pseci virus
Autor clanka: Shirley Greene
Pseci parvovirus (CPV), koji obicno nazivamo parvo, je vrlo ozbiljna virusna bolest pasa. Prvi se put pojavila 1978, i nastala je velika epidemija medju psima svih uzrasta. Kako tada nije bilo imunih ni cijepljenih pasa, psi svake dobi ugibali su od infekcije. Veterinarski istrazivaci misle da je CPV mutirao od macjeg parvovirusa, poznatog i pod imenom macicak. Parvo se s vremenom prilagodio i nastali su novi sojevi. Dobra je vijest da suvremena cjepiva stite protiv svih sojeva.
Tri tipa parva
Asimptomatski - pas nema znakova bolesti. To je cesto kod cijepljenih pasa i onih starijih od 1 godinu.
Srcani - ovaj je oblik bolesti doslovno iskorijenjen cijepljenjem kuja prije parenja. Prije no sto je cjepivo postalo dostupno, zarazeni stenci mladji od 3 mjeseca dobili bi jaku upalu, nekrozu (odumiranje) srcanog misica, i jaki bi se oziljci stvorili na srcanom misicu. Ovaj se oblik bolesti i dalje javlja, iako rijetko, i uzrokuje smrt steneta od infarkta, cesto tjednima ili mjesecima nakon bolesti.
Crijevni - ovaj se oblik danas najcesce susrece. Izaziva velika ostecenja sluznice probavnog trakta. Parvo voli rasti u stanicama koje se brzo dijele, a unutrasnja povrsina crijeva ima najvecu koncentraciju brzodijelecih stanica u tijelu steneta. Virus napada i razara neke dijelove crijevnih resica. Cak i kod ovog oblika parva moze se javiti ostecenje srcanog misica.
Simptomi:
Gubitak apetita
Povracanje
Letargija
Vrucica, visoka
Proljev, cesto krvav
Tekuca zuta stolica vrlo neugodnog mirisa
Parvovirus izaziva bolest opasnu po zivot zbog dehidracije, poremecene kiselosti, infekcije i soka. Ako mislite da je vas ljubimac ima, morate se smjesta javiti veterinaru.
Kako se prenosi?
Parvo prenose psi. Odrasli psi mogu biti zarazeni kliconose bez ikakvih simptoma. Psi s tipicnim simptomima i proljevom siju virus cak i 7 dana nakon sto simptomi prestanu. Obicno prodje 3 do 10 dana od dana izlaganja bolesti do pojave simptoma i pozitivnog testa na parvo. Klinicki znaci nastupaju obicno naglo, u roku od 12 sati ili cak i krace.
Parvovirus neobicno dugo prezivljava u sredini, od 1 do 7 mjeseci ili cak duze. Kako zarazeni pas izbacuje u izmetu ogromne kolicine virusa a virus dugo prezivljava, cesto je nemoguce posve iskorjeniti bolest.
Parvovirus je specificno pseca bolest i ne moze se prenijeti na ljude, niti na ljubimce drugih vrsta, ukljucujuci macke.
Parvo mozete donijeti kuci na cipelama, rukama, cak automobilskim gumama. Ne prenosi se zrakom. Zbog toga vas pas ili stene moze oboljeti cak i ako nikad ne napusta dvoriste. Stoga je od zivotne vaznosti cijepiti psa i slijediti zadovoljavajuce dezinfekcijske postupke opisane pod Prevencijom.
Lijecenje
Osim u laksim slucajevima, potrebna je hospitalizacija i intenzivan pristup. Ne postoji caroban lijek koji bi ubio virus, i pacijentu su potrebne mjere podrske, ponekad ukljucujuci:
- intravensko nadoknadjivanje tekucine da bi se sprijecila dehidracija i kontrolirala razina elektrolita
- lijekove koji ce kontrolirati povracanje i proljev
- antibiotike koji ce sprijeciti sekundarne bakterijske infekcije
- transfuzije krvi - da se nadoknade izgubljene bjelancevine, daju antitijela i ublazi anemija
Ako stene prezivi prva 3-4 dana, obicno se oporavi. Psi koji se oporave postaju imuni na bolest.
Nakon sto se vas pas potpuno oporavi, trebao bi biti izoliran barem 2 tjedna, a neki izvori savjetuju izolaciju u trajanju 30 dana. To je zbog smanjivanja sirenja virusa.
Kako sprijeciti parvo
Prevencija parva se sastoji od dva koraka:PRVI:
Cijepite stene a odrasle pse redovno docjepljujte. Veterinar ce odrediti dobar raspored cijepljenja.DRUGI:
Poduzmite slijedece mjere da sprijecite sirenje virusa:
Ne socijalizirajte stene tamo gdje dolaze drugi psi sve dok vam veterinar ne da zeleno svjetlo za to - nakon cijepljenja. Bolje odustati od rane socijalizacije nego nepotrebno riskirati. Na kraju krajeva, ne mozete socijalizirati mrtvo stene!
Pitajte veterinara koji je raspored cijepljenja najbolji za vaseg ljubimca i drzite ga se.
Ako zadjete u podrucje gdje cesto dolaze psi -- par, trgovina za kucne ljubimce, itd -- dezinficirajte cipele i drzite ih izvan kuce. Ako u blizini ima puno slucajeva parva, do se odnosi i na vasu odjecu. Obavezno operite ruke i onda ih dezinficirajte otopinom varikine i vode (1 : 30).
Postoji nekoliko dezinficijensa za parvo na trzistu, ali obicna varikina je 100% efikasna i daleko jeftinija. Otopinu napravite s jednom salicom varikine na 30 salica vode. OPREZ: varikina uklanja boju s obojenih tkanina i predmeta, za razliku od komercijalnih sredstava za dezinfekciju.
Napunite bocice s prskalicom svojom otopinom za dezinfekciju i drzite ih na ulazu u kucu/dvoriste; trazite od gostiju da poprskaju cipele i ruke. Izmet i povraceni sadrzaj odmah pokupite a zatim dezinficirajte tu povrsinu. Bolje ubiti travu ili izbijeliti beton nego riskirati zdravlje steneta! Sredina u kojoj stene boravi uvijek mora biti cista.
OPREZ: Nikada, nikada nemojte zivotinju poprskati otopinom varikine!
Sto ako imam stene s parvom? Izolirajte zarazenog psa od svih drugih pasa barem mjesec dana nakon potpunog oporavka. Sve posude za hranu i vodu cistite otopinom varikine, i u istoj toj otopini i vrucoj vodi perite prostirku na kojoj pas spava. Dezinficirajte sve druge povrsine na kojima je pas bio -- linoleum, beton, kavez itd. Bacite igracke i zvakalice koje je zarazeno stene imalo. Pitajte veterinara je li vasim drugim psima potrebno docjepljivanje.
Ako ste imali parvo u kuci, ubijte ga otopinom varikine u vodi. Parvo moze zivjeti do sedam mjeseci, cak i duze, u vasoj kuci ili dvoristu. Prije no sto kuci dovedete drugog psa, uvjerite se da ima jaku otpornost na parvo. Neka mu veterinar izvadi krv i ustanovi titar antitijela na parvo da vidite kako bi vas mozebitni pas prosao u sredini zarazenoj parvom.
Zakljucak: Parvo je vrlo zarazna bolest koja je u mnogim podrucjima nase zemlje dosegla razmjere epidemije. Drzite se postupka dezinfekcije. Promatrajte pazljivo stene, i ako uocite ikakve simptome, odmah potrazite pomoc veterinara. Odlozite socijaliziranje steneta na grupnim tecajevima i u parkovima za pse dok stene ne primi sva cjepiva i veterinar da zeleno svjetlo.
Podijelite ove informacije s prijateljima i njihovim psima. Sirite informacije, ne bolest.

Koronavirusni enteritis pasa
Koronavirusni enteritis pasa je virusna bolest probavnog trakta. Iako mogu oboljeti svi psi, simptomi i posljedice bolesti su kod štenadi znatno teži no kod starijih pasa. Bolest se prenosi kontaktom.
SIMPTOMI
-Pas je neuobicajeno miran, gubi apetit, pocinje povracati. Povracanje u pravilu prestaje drugog dana. Ubrzo nakon toga, javlja se proljev zagasite do žute boje. Usljed velikog gubitka tekucine i elektrolita, dolazi do dehidracije*. Bolest traje 4-8 dana. Štenad zbog dehidracije ugiba vec nakon jednog ili dva dana od pocetka bolesti.
-Bolest je slicna infekciji parvovirusom pasa. Ponekad se te dvije bolesti javljaju zajedno.
-Bolesnoj životinji treba odgovarajucim pripravcima (koje propisuje doktor veterine) i prilagodenom prehranom, pomoci da prebrodi kriticnu fazu bolesti bez vecih problema. Stoga, ukoliko ste primijetili kod vašeg psa neki od nevedenih simptoma, trebate što prije kontaktirati veterinara i zpoceti lijecenje psa pravilnom terapijom.

Zarazni traheobronhitis pasa(Kašalj štenadi)
Zarazni traheobronhitis pasa izaziva akutnu upalu dišnog trakta i limfnih cvorova koji se nalaze uz dišne organe. Uzrocnici mogu biti virusi i bakterije (canine parainfluenza virus, canine adenovirus 2, virus štenecaka, B. bronhiseptica...). Bolest je vrlo zarazna.
-Glavni simptomi su iscjedak iz nosa i napadaji hrapavog, suhog kašalja, kojima mogu slijediti bezuspješni pokušaji povracanja. Životinje cesto znatno smršave.
-Bolest može proci nakon nekoliko tjedana, ali se može razviti u tešku upalu bronha i pluca s fatalnim posljedicama. U starih ili iscrpljenih pasa se može javiti i u obliku kronicnog bronhitisa.
-Bolest se prevenira cijepljenjem multivalentnom vakcinom (štenecak, parainfluenca i CAV-2). Adekvatna prehrana, higijena, i smještaj pasa mogu biti od velike pomoci pri prevenciji i lijecenju bolesti. Za detalje o prevenciji i lijecenju kontaktirajte vašeg veterinara.
Autor:dr.Darko Dujela Izvor: www.animalia.hr

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:02 pm

Bolesti Gušterače
bolesti gušterace razbolijevaju se sve domace životinje, a najcešce pas. U pasa bolesti gušterace pojavljuju se u nekoliko oblika, no najcešce su akutna upala i egzokrina insuficijencija.

Akutna upala gušterace
Akutna upala gušterace može se pojaviti u nekoliko oblika. Klinicka slika bolesti ovisi o promjenama pa se pojavljuju svi prijelazi, od blagih simptoma koji se mogu otkriti samo laboratorijskim pretragama, do najtežih klinickih oblika. Uzroci nastanka te bolesti još nisu dovoljno poznati. Bakterije, virusi, toksini, alergije, traume i drugi uzrocnici pogoduju razvitku te bolesti koja se uglavnom pojavljuje u debljih pasa srednje i starije životne dobi.
Životinje se obicno razbole naglo, a simptomi se mijenjaju - od blagih probavnih poremecaja do vrlo teških s potpunim gubitkom apetita, povracanjem, bolovima u trbuhu i cesto proljevom s primjesom sluzi, masti i krvi. Zbog nagloga gubitka težine, životinja jako dehidrira, uz to je izražena opca slabost, apatija, ubrzano disanje i snižena temperatura tijela. Tijek je bolesti obicno akutan pa životinja ugine naglo ili za nekoliko dana. Ako životinja preživi, ostaju posljedice - egzokrina ili endokrina insuficijencija gušterace ili oba oblika zajedno.
Uz terapiju, posebno je važna dijetna prehrana. Psima treba davati hranu koja obiluje ugljikohidratima, a oskudijeva mastima (uglavnom dobro raskuhana riža). Od bjelancevina dolazi u obzir sjeckano krto govede ili ovcje meso i mlijecno-kiseli proizvodi. Životinje treba hraniti nekoliko puta na dan malim obrocima. Masna hrana pogoduje recidivima i stoga je treba izbjegavati. Kad se pojave i simptomi šecerne bolesti, odredujemo i dijabeticku dijetu, a ako je potrebno, dajemo i inzulin.

Egzokrina insuficijencija gušterace
Egzokrina insuficijencija gušterace najcešce je posljedica kronicne upale gušterace, no postoji i pasminska predispozicija za tu bolest. Dok se kronicna upala gušterace pojavljuje u razlicitih pasmina pasa srednje i starije dobi, egzokrina insuficijencija gušterace ustanovljena je najcešce u mladih njemackih ovcara, a to upucuje na genetske cimbenike. Na tu bolest upozoravaju tipicni simptomi: izrazita mršavost uz povecan apetit, životinje cesto jedu i ono što nije za jelo (primjerice feces drugih životinja). Psi cesto defeciraju, a stolica je obicno svijetla i, ovisno o vrsti hrane, obilna, kašasta, pjenušava i masna. Nedostatak enzima gušterace popracen je pojavom neprobavljivih sastojaka hrane u stolici. Od ostalih simptoma treba spomenuti umjereni nadam crijeva i pojacanu peristaltiku te promjene na koži i dlaci. Koža je suha, pojacano se peruta i sklona je upalama, dlaka je bez sjaja, mutna, cesto masna. Bolest se vrlo lako dijagnosticira laboratorijskim pretragama krvi i stolice.
U pasa koji pate od probavnih poremecaja zbog nedostatka enzima gušterace posebnu pažnju treba obratiti, uz davanje enzima na usta u obliku tableta, dijeti, odnosno trajnom reguliranju hranidbe. Neka istraživanja upucuju na to da neprikladna ishrana može biti primaran uzrok nastanku te bolesti, a takoder može produljiti trajanje proljeva, cak i u onim slucajevima kada nije izazvana prehranom. Tada se sekundarno javlja oštecenje tankog crijeva i pretjerano povecanje broja bakterija tankog crijeva, a to uzrokuje nepotpunu apsorpciju prehrambenih sastojaka te gubitak tjelesne težine i proljev.
U vecini slucajeva proljev se može sanirati na sljedeci nacin:
1. Kolicina masti u hrani mora biti smanjena. Od svih prehrambenih sastojaka koji daju energiju, mast je najkompleksnija za probavu i apsorpciju. Smanjenje kolicine masti u hrani smanjuje opterecenje oštecenoga probavnog sustava.
2. Bjelancevine moraju biti velike biološke vrijednosti i lako probavljive. Kolicina bjelancevina u hrani ne smije biti previše smanjena jer neki psi s proljevom mogu imati lošu apsorpciju bjelancevina ili enteropatiju koja uzrokuje gubitak bjelancevina. Hrana zato mora imati dobar balans aminokiselina koje se lako asimiliraju.
3. Ugljikohidrati moraju biti dobro probavljivi. Probava i apsorpcija ugljikohidrata može biti oštecena u svim slucajevima proljeva, no u usporedbi s mastima škrob je relativno malo opterecenje za tanko crijevo. Kako je kolicina masti smanjena, ugljikohidrati moraju biti veci izvor metabolicke energije. Riža je važan izvor ugljikohidrata i probavljivija je te se lakše apsorbira od ostalih žitarica.
4. Vlakna bi u hrani trebalo izbjegavati. Najnovija istraživanja pokazuju da velika kolicina vlakana u hrani nije baš najbolja te su vlakna zapravo kontraindicirana ako je uzrok proljeva neki poremecaj na gušteraci. Misli se da vlakna smanjuju djelovanje enzima gušterace u tankom crijevu, a to je nepotrebno povecanje opterecenja za gušteracu.
5. Kolicina vitamina mora biti dovoljna kako bi nadoknadila moguce gubitke. Proljev može uzrokovati gubitak vitamina B kompleksa. Pri egzokrinoj insuficijenciji gušterace normalna apsorpcija vitamina B12 veoma je oštecena. I povecana kolicina bakterija u tankom crijevu može uništiti vitamin B12.
6. Kolicina minerala mora biti dovoljna kako bi nadoknadila moguce gubitke. Neka su istraživanja upozorila na smanjenu apsorpciju cinka kao posljedicu egzokrine insuficijencije gušterace, a moguc je slican mehanizam i za bakar. Strucnjaci poznatog Waltham Centra u Engleskoj ispitivali su 50 pasa sa simptomima proljeva zbog oštecenja gušterace. Uz uobicajenu terapiju, psi su dobivali posebno pripremljenu hranu. Veliko poboljšanje uoceno je vec nakon mjesec dana terapije, a u sljedecih pet mjeseci stanje je bivalo sve bolje. Najvece i najbolje poboljšanje uoceno je u pasa u kojih je dijagnosticirana egzokrina insuficijencija gušterace: povecala im se tjelesna težina, a dlaka je postala sjajnija i zdravija. Konzistencija se stolice nakon mjesec dana popravila u 83 posto pasa, a nakon pet mjeseci u 88 posto. Egzokrina je insuficijencija gušterace neizljeciva bolest, ali davanjem enzima gušterace i strogim režimom prehrane cijeli život možemo životinji pomoci kako bi doživjela duboku starost.
Prof. dr. sc. Ljiljana Bedrica

Upala analnih vrecica
Poznato je da u cijelom nizu mogucnosti medusobne komunikacije psi iskazuju kontakt i lucenjem mirisa. Mirisne žlijezde sa svojim adneksima (mirisne ili analne vrecice i izvodni kanali) lucenjem mirisa, u pasa su, nazovimo to tako, organ medusobne komunikacije i identifikacije. Analne vrecice su u svih mesoždera pa tako i u pasa smještene postranicno od završnog crijeva, odmah uz analni otvor. One se fiziološki, aktom defektacije prazne ukoliko je stolica dovoljno konzistentna.
Tako ce kronicno nekonzistentna ili pak proljevasta stolica biti uzrokom smetnji u pražnjenju analnih vrecica. Prekomjerno lucenje sekreta uz istodobno nedostatno pražnjenje dovodi do razlicitih oboljenja. Osim toga, predugacki ili preuski i zavinuti izvodni kanali mogu biti uzrokom otežanog pražnjenja kao i opstipacija kanala zgrušanim sekretom. Posljedica opisanih stanja je upala analnih vrecica s posljedicnim stvaranjem apscesa širenjem upalnog procesa u okolno tkivo.
U podlozi upale analnih vrecica, koja može biti uzrokovana svim gore navedenim stanjima, je retencija sekreta koji se kao zgusnuta masa skuplja u šupljinama vrecica i tako se širi. Cesto uz to nastupi i gnojna infekcija. Masa tog sekreta se rastvara. Sluznica analne vrecice upalno se promjeni i razgradi, pa tako stvaranje apscesa s fistulom komplicira bolest. Jak svrbež uz nemir životinje koja oblizuje anus i stražnjim se dijelom skliže po podu. Pri tome životinje izbjegavaju defekaciju ili defeciraju u malim kolicinama, što je uvijek jako bolno.
U veterinarskoj ambulanti svakako treba potražiti pomoc za oboljelog psa. Svježi akutni slucajevi mogu se riješiti manualnim istiskivanjem nakupljenog sekreta. Taj se postupak cesto mora ponoviti nekoliko puta. U kronicnim slucajevima lijecenje se sastoji u pražnjenju vrecica i ispiranju odredenim lijekovima. Postoji li vec apsces, mora se uciniti incizija. Ponekad se naide i na slucajeve uzastopnih recidiva kada se kao jedina mogucnost namece totalno odstranjenje obje promjenjene analne vrecice i njihovih izvodnih kanala.
Današnja saznanja u dermatologiji upucuju na vrlo usku povezanost retencije sekreta i upale analnih vrecica s nizom promjena na koži koje ukljucuju svrbež, kao i sve oblike primarnih i sekundarnih kožnih promjena sve do dubokih gnojnih promjena u posebno zapuštenim slucajevima. Osim toga i pojavu alergija i nespecificnih prurigioznih dermatoza u toj regiji kao i u lumbosakralnoj svakako treba povezati sa smetnjama u pražnjenju analnih vrecica, posebno u slucajevima istovremenog postavljanja dijagnoze.

Bolesti analnih vrecica u pasa
Uvod-Analne vrecice su parna uvrnuca kože smještena izmedu unutarnjeg i vanjskog analnog sfinktera. Oba su povezana sa površinom preko kanalica koji se otvara na prijelazu sluznice u kožu anusa. Cesto se analne vrecice nazivaju i analnim žljezdama, što je potpuno krivi termin. Prava funkcija analnih vrecica nije poznata i nisu neophodne za dobro zdravlje psa.
Patogeneza
Vecina svake pojedine vrecice prošarana je sa velikim masnim žljezdama, a dno svake vrecice ispunjeno je brojnim apokrinim žljezdama. Ukupan sekret ovih žljezda je smedkasta, uljna tekucina sa karakteristicnim neugodnim mirisom. Miris odnosno izlucevina vjerojatno imaju funkciju u socijalnom prepoznavanju i hijerhiji izmedu pasa. Normalno, defekacija izaziva pritisak na analnie vrecice i pražnjenje odredene kolicine sekreta. No, promjena sastava, prekomjerna kolicina sekreta, promjena mišicnog tonusa, ili fekalne forme može izazvati prepunjenje vrecica, zacepljujuci tako kanalice, što tada dovodi do fermentacije sadržaja, upale i infekcije. Najcešca prisutna flora u normalnim, a tako i abnormalnim analnimm vrecicama je Malasezia pachydermatis.
Abnormalnosti analnih vrecica izazivaju svrbež, bol i nelagodu kod životinje, pa su glavni simptomi promjena na analnim vrecicama struganje anusa, tzv."sanjaknje", lizanje, grizenje, te posljedicno i akutni vlažni dermatitis od samoozljedivanja okolnog podrucja.
Inficirane analne vrecice su žarište infekcije za razne druge promjene. Smatra se da se lizanjem analnog podrucja može prijenjeti infekcija u usnu šupljinu izazivajuci tako tonzilitis i faringitis, pa neki veterinari smatraju da ce lijecenje biti uspješno samo ako se istovremeno lijece oba zahvacena podrucja, analne vrecice i farinks
Bolesti analnih vrecica cešce se javljaju u manjih pasmina pasa (ispod 15 kg), osobito Pudla, Civava, Koker i Špinger spanijela. Rijede se javljaju u Njemackih ovcara i velikih pasmina. Ne postoji spolna ili dobna predispozicija.
Klinicki znakovi
Povecane vrecice mogu se opipati lateralno i dolje od srednje tocke anusa (na 4 i 8 sati). Lokalizirano crvenilo, natecenje, bol i posljedicna ruptura sa cijedenjem sekreta akutno inficirane vrecice, mogu se javiti na 1-2 cm lateralno od anusa. Ako se javi apses, on je obicno jednostran i traje oko 7-10 dana. Zacepljenje i kronicne upale traju dugo (nekoliko mjeseci) sa mnogobrojnim izmjenama mirnog i upalnog stanja.
Lijecenje
1. ZACEPLJENJA
Zacepljenja u pasa imaju tendenciju rekurencije. Analne vrecice u tim slucajevima trebale bi se nježno, ali detaljnjo ispražnjavati. Ovo ce se možda morati ponavljati nekoliko puta u tjednim intervalima i to na nacin da se analna vrecica lagano masira izmedu palca i kažiprsta. Sekret je obicno masan, smeckasto-žut ili crn. Ako se zažepljenje ucestalo ponavlja, treba izvršiti ispiranje kao kod upale.
2. UPALE
Kronicno upaljene vrecice : treba tretirati kao bilo koju drugu upalu - ispiranjem antibiotskom otopinom, koje ne treba biti kirurški izvedeno. No, zbog osjetljivosti podrucja preporuca se napraviti zahvat u laganoj anesteziji i isprati obje vrecice detaljno sa Ringerovom otopinom. Kao tekucine za ispiranje mogu se koristiti cerumeonolitici , kao na pr. hexamethyltetracosane. Nakon što je vrecica detaljno isprana, vrlo je važno aplicirati antibiotsku kremu, otopinu nitrofurazona, ili losion sa antibiotikom i kortikosteriodom u cerumenolitickoj bazi. Ovo se može ponoviti za 5-7 dana. Ako su u pitanju gljivice treba koristiti otopine koje sadrže nystatin. Ako se kronicne upale ponavljaju, preporucljivo je kirurško odstanjivanje analnih vrecica.
Akutna upala analnih vrecica (apces) : mora se tretitati sa otvorenom incizijom na mjestu lokalizacije i kiretažom uz aplikaciju 5-7% otopine joda (Lugolova otopina). Zaraštanje je u obliku granulacije. Ako se apces ne može izljeciti ovom metodom, ili se cesto ponavlja indicirana je kiruška ekscizija.
Larissa Steinberger, dr.vet.med.

Displazija kukova
genetska je mana zastupljena kod vecine domacih i divljih životinja i covjeka. Najcešce se javlja u pasa, svinja i krava.
Da bih objasnio o cemu se radi moram poceti od anatomije. Nemojete prestati citati-biti cu kratak i necu koristiti latinske nazive. Dale, kuk se kao zglob sastoji od cetiri kosti i dvije osnovne zglobne plohe. Sa strane zdjelice nalaze se tri kosti koje svojim spojem tvore cašicu kuka u koju ulazi glava bedrene kosti. Da bi zglob funkcionirao dobro , glava bedrene kosti mora idealno oblikom odgovarati cašici kuka. Kod displazije kuka cašica je previše plitka a da bi idealno obuhvatila glavu bedrene kosti. U ovisnosti o plitkoci cašice kuka, bedrena kost u njoj više ili manje “šeta”. To je naravno bolno i nestabilno. Takvi psi obicno su “klimavi” na zadnjim nogama, a u teškim oblicima displazije kuka moguca su i išcašenja. Zbog takvog “šetanja” bedrene kosti i lošeg nalijeganja hrskavica zglobnih ploha dolazi do oštecenja hrskavica i njihovog posljedicnog okoštavanja. Tamo gdje nestane hrskavicne plohe zgloba a ostane ili ju zamjeni kost dolazi do daljnjih oštecenja, jer kost nije tako glatka kao hrskavica a i zglob se ne može tako idealno podmazivati zglobnom tekucinom. To dovodi do još jace bolnosti i slabije pokretljivosti. Tijekom vremena dolazi do tipicne kronicne produktivne upale zgloba kuka, gdje okoštavanje obuhvaca veliku površinu zglobnih ploha pa pas sve teže i teže hoda, dok mu to na kraju ne postane nemoguce.
Nažalost lijek ne postoji, a po kinološkim pravilima takav pas ne može dobiti uzgojnu dozvolu, kako svoju genetsku manu ne bi prenio na potomstvo. Displazija kukova lakše se uocava kod velikih i službenih pasmina pasa, kod kojih je i obvezna njena RTG dijagnostika kada pas izade iz puberteta.
No što uciniti sa psom kojemu je displazija kukova dijagnosticirana? Jednostavno ga trebamo poštedjeti dugih pješacenja i trcanja. Kod pojava bolova i težeg kretanja bilo bi dobro davati psu kao dodatak u hrani odredene aminoglikozide i omega-tri nezasicene masne kiseline koji pomažu u održavanju metabolizma podmazivanja zglobnih ploha i u održavanju otpornosti hrskavicnih površina zglobova. U povremenim akutnim traumama vec kronicno promjenjenih zglobova treba djelovati odmah i psa odvesti veterinaru koji ce ga lijeciti simptomatski, smirivanjem upala i bolnosti.
Osobito bih napomenuo da je u slucaju displazije kukova kvaliteta života psa iskljucivo u rukama njegovog vlasnika koji mora biti nježan prema psu i izuzetno discipliniran kako bi pravilno provodio propisanu terapiju i olakšao život svom ljubimcu.
Antun Jankovic, dr. vet. med.

Displazija lakta u psa
Uzgajivacima rasnih pasa, vecih i velikih pasmina, dobro je poznat pojam displazija kukova, a manje je poznata bolest pod imenom displazija lakta ili kako se pravilno kaže, displazija ankonealnog izdanka lakatne kosti.
U lakatnom se zglobu uzglobljuju distalni (donji) okrajak ramene kosti, te proksimalni (gornji) okrajci lakatne i palcane kosti. Za nastanak ovog oboljenja znacajan je tzv. ankonelani izdanak lakatne kosti. U šteneta je spoj izmedu lakatne kosti i ankonealnog izdanka hrskavican, a u dobi od 4-6 mjeseci on potpuno okošta i na taj nacin cvrsto sraste s lakatnom kosti. Displazija lakta je u stvari razvojna anomalija, pri kojoj gore navedeni spoj nikad ne okošta, vec ostane hrskavican. Kao takav, taj spoj ne osigurava cvrstu vezu izmedu ankonealnog izdanka i lakatne kosti, pa prije ili kasnije dolazi do potpunog ili djelomicnog odvajanja od lakatne kosti, a pod utjecajem mišicne sile koja djeluje na taj dio.
Kao posljedica takvog stanja s vremenom nastaje kronicna deformirajuca upala lakatnog zgloba. Oboljela životinja šepa, a korak joj je skracen prema naprijed (tzv. hromost u predvodenju). Lakat je odmaknut od tijela, a zglob je nerijetko umjereno zadebljan. Ukoliko takvo stanje potraje duže vrijeme, dolazi do smanjenja mišicne mase ramenog i nadlakticnog podrucja zbog smanjene aktivnosti. Dok je životinja odmorena, hromost je slabijeg stupnja, a cim se pas krece dulje vrijeme, stupanj hromosti raste.
Ova je bolest nasljednog karaktera, a dolazi u vecih pasmina pasa, posebno u njemackog ovcara. Dijagnoza se postavlja na osnovi klinicke slike (bolnost na pasivne kretnje uz poseban šum koji se pri tome javlja), a potvrduje se RTG pretragom. Displazija lakta se može lijeciti jedino kirurškim zahvatom pri kojem se potpuno uklanja ankonealni izdanak.

Torzija želuca u psa
Torzija želuca (uvrnuce želuca oko svoje osi ulijevo ili udesno) patološko je stanje koje se razvija veoma naglo,a prati ga teški poremecaj opceg zdravstvenog stanja životinje i brzi nastup smrti. Ovo oboljenje ucestalije se javlja u velikih i srednje velikih pasmina pasa (doberman, njemacki ovcar, njemacki bokser, bernardinac, veliki gubicar itd.).
Torziji želuca obicno prethodi proširenje želuca, a pogodovni cimbenici za oba stanja su lakomost pri uzimanju hrane, prežderavanje, povracanje, porodajni trudovi, novotvorevine želuca, odredeni poremecaji u prometu elektrolita kao što je to manjak kalija u organizmu, te kao najvažniji pogodovni cimbenik spominje se nagla i nespretna kretnja (skok ili pad), te pojacani tjelesni napor neposredno nakon obroka. Odredena uloga u nastanku ove bolesti pripisuje se i naslijednoj sklonosti (mlohavost želucanih i slezeninih ligamenata), duboka prsa i širok trbuh. Cešca je torzija želuca na desnu stranu, a okret oko podužne osi može biti od 90-360 stupnjeva. Pri blažim torzijama, prohodnost probavnog trakta može biti djelomicno sacuvana, dok je pri jacim torzijama ona potpuna prekinuta.
Bolest zapocinje iznenada i razvija se veoma naglo. Pas odjednom postaje izrazito nemiran, bolno cvili, a obujam trbuha se u vecini slucajeva naglo povecava. Životinja slini i bolno se napinje u pokušaju povracanja. Disanje je znatno ubrzano, a trbušna stijenka je veoma napeta i bolna na dodir. Ukoliko se ne poduzme promptno lijecenje, pas redovito ugine unutar jednog dana. Dijagnoza se postavlja na osnovu klinickog pregleda koji se po potrebi nadopunjuje RTG pretragom.
Lijecenje je iskljucivo kirurškim putem, a u lakšim slucajevima pri blažim torzijama, može se pokušati i konzervativno lijecenje koje se sastoji u sondiranju želuca, ispuštanju plina iz njega i isipranju želuca vodom. U vecini slucajeva potreban je kirurški zahvat pri kojem se želudac reponira na mjesto i posebnim šavom pricvrsti za trbušnu stijenku uz opsežnu medikamentoznu terapiju. Unatoc tome, postotak smrtnosti nakon operacije je prilicno velik (oko 30 %), a smatra se povoljnim znakom ako pas preživi prvih 24 sata nakon operacije. Opasnost od recidive (ponovne pojave iste bolesti) je veoma velika, pa se smatra da se bolest prije ili kasnije ponovno pojavi u oko 10 % lijecenih životinja.
Velimir Glumac dr.vet.med.

Katar želuca u pasa
Katar želuca je upala sluznice želuca blaže naravi i jedno od najcešcih oboljenja pasa uzrokovano nepravilnom ishranom. Ovo oboljenje se razvija postupno i ne prati ga znatniji poremecaj opceg stanja životinje, a možemo reci da su rijetki psi koji pomalo ne pate od kronicnog oblika ove bolesti.
Katar želuca se prvi puta manifestira obicno nakon šestog ili sedmog mjeseca života. Vlasnik obicno primjeti da pas rado jede oštre i grube travke, pa ubrzo iza toga povraca. Pažljivim pregledom povracenog sadržaja želuca, osim progutane trave, uociti cemo pjenušavi sadržaj koji je dijelom bistar i vodenast, a dijelom sivkasto bijel i sluzav. Pas obicno povraca dan-dva , i to nekoliko puta na dan, a pritom slabije jede ili potpuno odbija hranu. Takvo se stanje ubrzo normalizira samo po sebi. Povremeni napadaji povracanja ponavljaju se tijekom cijelog života svakih nekoliko mjeseci, a vlasnici se u vecini slucajeva na to naviknu, pa obicno i ne traže odmah pomoc veterinara.
Osim opisanog tzv. kronicnog katara želuca, ponekad se javi i burniji oblik ove upale u vidu tzv. akutnog katara, gdje napadaj povracanja nastupa naglo, a takvo stanje uzrokuje neki jaci lokalni podražaj na vec otprije oštecenu ili osjetljivu želucanu sluznicu. U tom slucaju pas povraca ucestalo i dugotrajno, potpuno odbija hranu, drži se pogrbljeno, naglo omršavi tijekom nekoliko dana, a dlaka mu izgubi svoj prirodni sjaj. Jezik je obložen sivkastim naslagama, a cesto se može osjetiti i neugodan zadah iz usta ( foetor ex ore). Ponekad se takva upala može proširiti i na crijeva,pa se uz sve navedene simptome može javiti i vodenasti proljev. Kod takvog nastupa i razvoja bolesti, potrebno je potražiti veterinarsku pomoc.
Uzroci koji dovode do katara želuca su veoma raznovrsni i brojni., a bit svega leži u nepravilnoj prehrani. Najvažniji pogodovni cimbenik je hrana neodgovarajuce temperature, tj prevruca hrana ili što je daleko cešce prehladna hrana , (iz frižidera ili nedovoljno odmrznuta hrana), lizanje snijega ili leda (sladoleda), ali isto tako i prehladna voda za pice, zatim pregruba i teško probavljiva hrana (kosti, otpatci sa stola, jako zacinjena hrana). Osim toga psi su i kao vrsta predisponirani za nastanak katara želuca, jer oni u vecini slucajeva hranu uzimaju lakomo i brzo, gutajuci vece komade nedovoljno sažvakane hrane. Takvo se stanje znatno može ublažiti uvodenjem pravilne prehrane psa, a tek u težim slucajevima potrebno je potražiti i veterinarsku pomoc.

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:04 pm

Upala kože u pasa - nocna mora
Kad pas intenzivno i ucestalo liže jedno mjesto na tijelu, razvije se upala kože s tipicnom ranom zbog lizanja. Bolest se zove acral lick dermatitis, tj. upala kože zbog lizanja. Uzroci su najcešce psihicki, a na nastanak bolesti utjecu tri cimbenika:
1. Pasminska predispozicija - Emocionalnije i nervoznije pasmine mnogo prije razviju psihogeni dermatitis nego ostali. Tu spadaju dobermani, doge, irski seteri, labradori, njemacki ovcari i pudli.
2. Životni stil životinje veoma je važan u nastanku bolesti. Ako je životinja neprestano u stresu, ako je izolirana, ako joj je cesto dosadno i danju je mnogo sama bez društva, pocne ucestalo lizati neko mjesto na tijelu.
3. Neke životinje neovisno o pasmini ili stilu života, mogu biti nervoznije, preosjetljive, strašljive ili sramežljive.
Pas najcešce pocne lizati podlakticu ili potkoljenicu . Pas obicno ostaje sam u kuci veci dio dana. Razlog može biti i vezanje psa na lanac ili držanje u kavezu. On svoje nezadovoljstvo otpušta tako da neprestano liže svoju nogu. Neprestano lizanje oštecuje kožu, najprije površni sloj, pa rana pocinje svrbjeti, pas još jace liže i oštecuje dublje slojeve kože i potkožja. Lizanjem rana ne može zarasti i imamo zatvoreni krug. Lizanjem pas otpušta hormone ugode (endorfine), osjeca se bolje, nije toliko u strahu, a istodobno dobivamo i analgetski ucinak na mjestu lizanja, tj. smanjenje boli. Mogli bismo reci da je ta bolest u pasa model za opsesivno-kompulzivne poremetnje u ljudi.
Histološkom dijagnozom uzorka kože s tog mjesta dobivamo definitivnu dijagnozu.
Svakako moramo iskljuciti i druge bolesti kože kao npr. ugriz drugog psa, bakterijsku ili gljivicnu upalu, neki maligni proces. I u tih bolesti pas može ucestalo lizati ta podrucja.
Kako ni jedan veterinar ne može dati siguran recept kako izlijeciti tu bolest, zovemo ju nocnom morom za vlasnika i veterinara. Sreca je u tome što to nije bolest opasna po život. Svakako moramo sprijeciti daljnje lizanje lediranog podrucja stavljanjem elizabetina ovratnika ili zamatanjem cijelog tog podrucja zavojem. Ponekad zavoj nije dovoljan jer ce ga pas jednostavno lizanjem i grizenjem skinuti pa moramo staviti ovratnik. Lokalna aplikacija antibiotskih i kortikosteroidnih masti može smanjiti leziju. Kirurška je terapija upitna i ovisi o tome koliko kože imamo na raspolaganju, ali moramo imati na umu i to da pas i nakon toga može lizati kiruršku ranu i situacija je kao i prije operacije.
Najbolje je utjecati na primarni uzrok bolesti, a to su razliciti sedativi (lijekovi za umirenje), antidepresivi (lijekovi protiv depresije) ili anksiolitici (lijekovi koji odstranjuju strah). Za tu vrstu terapije morate se posavjetovati sa svojim veterinarom koji lijek uzeti i koliko dugo.
Možda bi najbolji lijek bio da se više bavimo kucnim ljubimcem, uklonimo stres u životinje, više obratimo pozornost igri i zabavi, a što ga manje ostavljamo sama u kuci.
Dr. sc. Silvija Rakocevic

Rahitis u štenadi
Mladi pas raste do dobi od 9-12 mjeseci, a kroz cijelo to vrijeme intenzivan je rast i izgradnja kostiju. Za kostur u razvoju, veoma su potrebni vitamini i minerali, a posebno kalcij i fosfor, te vitamin D, stoga je u to vrijeme neophodna dostatna i pravilna opskrba organizma na tim tvarima. Ukoliko taj uvjet nije udovoljen, ubrzo ce se u štenadi javiti prvi znaci rahitisa. Uz to, nastanku ovog oboljela koštanog sustava pogoduju brzi rast, pretilost i nedovoljno kretanje na zraku i suncu. Najbolji izvor kalcija za štenad je mlijeko, svježi kravlji sir, sirutka, stucene i termicki obradene ljuske jaja, a uz to postoje i mnogi komercijalni preparati koji sadrže potrebne vitamine i minerale i koji su prilagodeni za dodavanje hrani za štenad.
Veoma dobar izvor kalcija je koštano brašno, koje se može nabaviti po pristupacnoj cijeni. Kao izvor vitamina D izvanredan je sirovi žumanjak kokošjeg jajeta ili sirova, potpuno higijenski ispravna juneca ili teleca jetra. Vlasnici štenadi cesto, iz straha od pojave ove ili neke druge bolesti, pretjeruju u kolicini vitamina u hrani ili inzistiraju na cestim vitaminskim injekcijama, što nije ispravno, jer predoziranje vitamina A i D uzrokuje prebrzi završetak okoštavanja s brojnim posljedicama (niži rast i deformacije kostiju).
Tipicni znaci rahitisa koje ce vlasnik primjetiti su povecani zglobovi nogu, nerado kretanje, ukocen hod ili šepanje te kvržice po rebrima na mjestu spoja koštanog i hrskavicnog dijela rebra. Bolest je kronicnog toka, pa ako duže traje, dolazi do deformacije dugih cijevastih kostiju ekstremiteta, poremecaja u mijeni zubiju, pa cak i do deformacije kostiju lubanje, a posebno gornje celjusti. Takvo se stanje relativno brzo popravlja ukoliko je lijecenje zapoceto na vrijeme. Uz aplikaciju preparata kalcija i vitamina D putem injekcija, potrebno je regulirati i prehranu. U težim i zapuštenim slucajevima, narocito ako je životinja starija od 4 mjeseca, pojedini dijelovi skeleta ostaju izobliceni unatoc lijecenju, a životinja cesto zakržlja.

Panostitis u mladih pasa
U mladih pasa vecih pasmina, a osobito u njemackih ovcara i njihovih križanaca ponekad se javlja oboljenje cjevastih kostiju, u veterinarskoj medicini poznato pod nazivom eozinofilni panostitis pasa. Postoji nekoliko teorija o nastanku ove bolesti, pa tako pojedini autori smatraju da je uzrocnik virus, dok drugi smatraju da se radi o alergijskoj reakciji ili autoimunoj bolesti, no pravi uzrok ove bolesti je i dan danas nepoznat. Poznato je da obolijevaju mladi psi koji intenzivno rastu.
Upalni proces zahvaca duge cjevaste kosti nogu, pa se oboljela životinja nerado krece, jer joj svaka kretnja uzrokuje jaku bol. Proces može zahvatiti jednu ili više nogu odjednom. Osim što je kretanje otežano bolom, životinja bolno reagira i na umjereni pritisak prstima na oboljelu kost. Za ovu je bolest karakteristicno da se proces naglo aktivira, traje više dana, pa onda znakovi bolesti naglo nestaju, da bi se kroz neko vrijeme ponovno ispoljili na istoj ili drugoj nozi.
Bolest je dugotrajna i za životinju veoma neugodna, ali unatoc toj cinjenici psi spontano ozdrave dok završi rast životinje. Za vlasnika je najvažnije znati da psi ovu bolest prebole bez posljedica, osim ako je upalni proces bio jaceg intenziteta, a štene je bilo zahvaceno u ranoj mladosti. U tom slucaju, zbog smanjenog kretanja uslijed boli, štene zaostaje u razvoju. To se najviše ocituje na masi skeletnog mišicja koje je veoma oskudno razvijeno. Bolest se dijagnosticira na osnovu klinicke slike, a u dubioznim slucajevima potvrduje se rengenskom pretragom.
Lijecenje se svodi na ublažavanje bolova i upale, cesto je veoma dugotrajno, ali time ova bolest postaje podnošljiva za psa.
List Medjimurje

Zacep crijeva u pasa
Vlasnici pasa svome psu povremeno ili stalno daju kosti u hrani. U svojoj suštini pas je iskljucivi mesožder, a kosti ustvari nemaju nikakvu hranidbenu vrijednost, osim što mladom psu koriste za jacanje snage ugriza i pomažu mu da lakše prebrodi period izmjene mlijecnog u trajno zubalo. U tu svrhu najbolje ce poslužiti velike govede ili svinjske kosti, koje pas ne može zubima zdrobiti pa ih onda progutati, a nikako ne kosti peradi, kunica, janjadi i jaradi koje pas usitni u sitne komadice, što kasnije mogu uzrokovati probleme u smislu zacepa životinje. Mnogi vlasnici misle da su kosti dobar izvor kalcija za psa što nitko ne porice, ali danas postoje mnogobrojni mineralni dodaci za hranu štenadi i mladih pasa, koji potpuno zadovoljavaju potrebe organizma za vitaminima i mineralima.
Puno kostiju u hrani uvjetuje da životinja ima tvrdu stolicu, koja cak može dovesti do zacepa. To se cešce dogada u starijih pasa u kojih je veoma cesto povecana prostata, pa to doprinosi nastanku ovog oboljenja. Odreden broj pasa pati i od poremecaja u gibanju crijeva, što se javlja u sklopu jedne nasljedne anomalije autonomnog živcanog sustava crijeva. Zacep crijeva u pasa vlasnici obicno i sami prepoznaju. Pas koji pati od zacepa pokušava blatiti, napinje se, pri tom bolno cvili, ali nuždu nemože obaviti. Ponekad može istisnuti iz crijeva malo tekucine, neugodna mirisa, smede boje ili cak s primjesom krvi.
Ukoliko takvo stanje potraje, ispred mjesta zacepa, nakuplja se crijevni sadržaj iz kojeg se tekucina resorbira, pa cep nakupljenih konkremenata postaje sve veci i veci. Uz to dolazi i do resorbcije raspadnih produkata koji štetno djeluju na cijeli organizam. Životinja prestaje uzimati hranu, pocinje povracati, a u zadnjem stadiju bolesti padne u komu. Ponekad se dogodi da crijevna stijenka pukne na mjestu zacepa i crijevni sadržaj dospije u trbušnu šupljinu, pa u tom slucaju životinja veoma brzo ugine.
U svježim slucajevima je lijecenje veoma uspješno i provodi se pod kontrolom veterinara. Najcešce je dovoljno konzervativno lijecenje pomocu parafinskog ulja na usta ili putem klizmi, a uz medikamentoznu popratnu terapiju. Rijede je potreban operativni zahvat koji se u današnjoj veterinarskoj praksi izvodi rutinski.
List Medjimurje

Gubitak sluha u pasa
Poznato je da psi imaju znatno širi slušni raspon u usporedbi s covjekom. Upravo to je razlog što vlasnici ne opažaju oštecenja sluha svojih kucnih ljubimaca, kada je poremecena percepcija zvuka iznad gornjeg covjekovog praga. Osim toga, i gluhi i nagluhi psi pojacano koriste neka druga osjetila i na taj nacin do odredene mjere prikrivaju slušnu manu. Zato vlasnik u površnom kontaktu sa životinjom ne primjecuje nedostatak sluha.
Pojednostavljeno, gluhocu možemo podijeliti u dvije velike skupine. Prvu skupinu cine prirodene gluhoce koje su vecinom nasljedne. Manifestiraju se vec u najranijoj dobi, a cesto mogu ostati neprimijecena kroz dulje vrijeme. Upravo ove prirodene, vecinom genetski uslovljene gluhoce (radi se, naime, o prirodenom oštecenju osjetnih živaca) najveci su problem.
Do danas je poznato 48 pasmina pasa kod kojih se može javiti prirodena gluhoca. Najpoznatija u koje se u velikom broju slucajeva pojavljuje prirodena gluhoca je dalmatinski pas. Statistike govore da je u istraživanju u koje je bilo ukljuceno tisucu pasa ove pasmine cak 8,1% bilo gluho na oba uha, a 21,6% na jedno uho. Uzrok gluhoce kod ovih pasa nalazi se u unutarnjem uhu, a posljedica je degeneracije neurona koja pocinje vec pri rodenju, a završava se u dobi od tri do cetiri tjedna.
Drugu skupinu gluhoca cine stecene gluhoce, pri cemu možemo govoriti o djelomicnoj i o potpunoj gluhoci. Javlja se u odrasloj dobi. Najcešce se kao uzrok javlja kronicna upala uha, dalje su moguci uzroci razlicite ototoksicne tvari te degenerativne promjene u visokoj starosnoj dobi. Rijeko, ali nadu se kao uzrok stecene gluhoce i razliciti tumori u slušnom kanalu i smetnje u izmjeni tvari.
Kako dalje kada primjetite da vaš pas slabije cuje? Tu se sada postavlja pitanje dijagnostike. Veterinar pomocu razlicitih testova daje odgovore na pitanja može li pas cuti, prepoznati zvuk, je li oslabljen cisti zvuk, pripada li sluh pasa rangu koji je preko normalnih granica i sl. Osim na ta pitanja bitno je znati i odgovor na pitanje prepoznaje li pas prirodne zvukove te postoji li koštana provodljivost. Poznato je više jednostavnih testova, medutim, jedina pouzdana metoda je elektrodijagnosticki slušni test sa zapisom akusticki evociranog potencijala.
Gubitak sluha u pasa može biti složen fenomen, a rano veterinarsko ispitivanje sluha znacajno je radi sprecavanja trajnog gubitka sluha. Tu je posebno važno razdoblje do godine dana starosti pasa. Naime, tada je ucestalost problema vezanih za uho i sluh najveca.
List Medimurje

Srcani crvi (dirofilarije) u pasa
Bolest koju uzrokuje ovaj rijedak i veoma opasan parazit koji dolazi u pasa, a ponekad i u macaka, gotovo je nepoznata vecini vlasnika ovih životinja u nas, što je i razumljivo, s obzirom da su prvi slucajevi u našim krajevima utvrdeni tijekom ljeta 1995. godine u slovenskom i hrvatskom primorju. Samo oboljenje se naziva dirofilarioza i dobro je poznata u SAD-u, posebno u njenim južnim državama. U Europi je ova parazitoza najraširenija u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji. Takva proširenost nije slucajna, jer su prenosioci dirofilarioze komarci, pa je razumljivo da se radi o bolesti koja je najucestalija u toplim i vlažnim podrucjima koja pogoduju razvoju ovih insekata. U pasa i macaka dolaze dvije vrste dirofilarija, i to Dirofilaria imitis i Dirofilaria repens. D. repens ima manji znacaj, jer parazitira u potkožnom vezivnom tkivu i uzrokuje simptome blaže naravi. Do sada je u pet slucajeva zabilježena i u covjeka, a u Hrvatskoj još nije utvrdena.
Daleko veci znacaj ima vrsta D. imitis. Odrasle ženke ove vrste mogu biti duge i do 30 cm, dok su mužjaci upola manji. Parazitira u srcu i velikim krvnim žilama pasa, a ponekad i u macaka, i to vecinom u desnoj komori srca i plucnoj arteriji, oplodene ženke polažu krv u larvalne stadije koje se nazivaju mikrofilarije. Ove licinke su veoma male i one slobodno cirkuliraju krvlju svog domacina. Ženke komaraca sišuci krv bolesnih životinja unose u sebe i mikrofilarije, koje u komarcu postanu invaziono sposobne za oko 14 dana, pa se tako prenose na zdrave životinje ubodom komaraca-prenosnika. Prvi znaci bolesti se javljaju za 6 mjeseci od unošenja mikrofilarija u zdravu životinju, a ocituju se slabošcu srca, kao što su brzo umaranje, otežano i ubrzano disanje, pokašljavanje.
To sve samo po sebi nije dovoljno za postavljanje dijagnoze. Sigurna dijagnoza se postavlja nalazom mikrofilarija u krvi, a najpouzdanija je serološka dijagnostika. Za pretragu, treba krv uzeti u nocnim satima, jer se mikrofilarije u krvi javljaju samo nocu, što osigurava siguran prenos parazita obzirom da su komarci nocne životinje. Iz ovoga se vidi izuzetna prilagodenost parazita u borbi za opstanak. Lijecenje je dugotrajno i neizvjesno, jer neki od lijekova bolje djeluju na odrasle parazite, a neki na mikrofilarije, a svi ti preparati su veoma agresivni i oštecuju vitalne organe životinja. U ugroženim podrucjima najbolje je preventivno davanje odredenih lijekova tijekom toplijeg dijela godine.
List Medimurj
Bolesti (2. dio)

Alergijske reakcije pasa i macaka na hranu
Medu najcešce uzroke alergijskih reakcija na hranu u pasa i macaka ubrajamo alergene iz kravljeg mlijeka, jaja, ribe, mesa peradi, govedine i pšenicnog brašna. U novije vrijeme sve je cešca preosjetljivost macaka na dehidriranu hranu, te pojedinu konzerviranu hranu. Uzroci ovakvog tipa preosjetljivosti na hranu, tzv alergeni iz hrane najcešce su pojedini bjelancevnski sastojci hrane, ali to mogu biti i neke tvari nebjelancevinske prirode. Znaci preosjetljivosti na pojedine sastojke hrane manifestiraju se prvenstveno promjenama na koži i simptomima od strane probavnog sustava. Prema podacima iz dostupne literature, jedna trecina svih kožnih bolesti u domacih mesojeda nastaje na alergijskoj osnovi, a jedan manji dio ovih oboljenja objašnjava se reakcijom preosjetljivosti na pojedine sastojke hrane. Promjene na koži kojima je uzrok alergija na hranu ocituju se svrbežom, crvenilom kože i ožaricama (urtikama) oko ušiju i ociju, po šapama, pod pazuhom i u okolini cmara. Ukoliko životinja i dalje hranom unosi alergen, tada na tim mjestima kroz neko vrijeme dolazi do zadebljanja kože i pojacane pigmentacije, a nerijetke su i sekundarne infekcije bakterijama koje su inace normalni stanovnici na zdravoj koži. Promjene koje javljaju od strane probavnog sustava, a uzrok su im alergeni iz hrane mogu biti blaže naravi u smislu neznatne promjene konzistencije izmeta, ali te promjene mogu biti i jace izražene, pa se nerijetko manifestiraju kao povracanje i ucestalije baleganje, pa sve do proljeva koji može biti sluzav do vodenasto krvav.
Zbog lakšeg postavljanja dijagnoze, preporuca se životinju hraniti rižom uz dodatak mesa životinjske vrste kojom dosad naša životinja nije bila hranjena, kaop što je to ovcje ili kozje meso, meso kunica itd. , a zatim treba postupno uvoditi jednu po jednu vrstu uobicajene hrane i na taj nacin ustanoviti koja hrana uzrokuje reakciju preosjetljivosti. Postoje i kožni alergološki testovi na pojedine sastojke hrane, ali to se u široj veterinarskoj praksi još ne primjenjuje.
Autor: Velimir Glumac dr.vet.med.
Alergije pasa
Baš kao što je slucaj i kod ljudi, pas ce biti skloniji alergijama ukoliko su njegovi roditelji bili alergicni na nešto. Kao što se i ocekivali, alergije su ucestalije kod nekih odredenih pasmina: zlatni retriveri, terijeri (narocito zapadnoškotski bijeli terijer, skaj terijer, škotski terijer i boston terijer), dalmatinski psi, šar-pei i ši-cu. Istraživanja alergija kod ljudi pokazala su da je za pojavu alergije odgovorna 'greška' u imunološkom sustavu. Potomci nasljeduju tu 'grešku' koja se ne može ispraviti ni prilikom samog dojenja štenaca jer kuja ne proizvodi dovoljno tvari koje bi sprijecile alergiju.
Klinicki simptomi
Kada su ljudi alergicni, obicno kišu i imaju suzne oci. Kad psi imaju alergiju obicno se stalno cešu. Cak si i grizu i ližu neke dijelove dijela. Kad vlasnici primjete da se pas ceše u vecini slucajeva pomisle da pas ima buhe, ali alergije u jednakoj mjeri kao i buhe uzrokuju cešanje. Psi sa 'dišnim' alergijama (alergije uzrokovane alergentima koji u organizam dospijevaju dišnim putevima) uglavnom ližu i grizu svoje šape, njušku i slabine, no postoje odstupanja. Psi mogu doci u kontakt sa alergentima i preko svoje kože, ali vecina problema je posljedica udisanja nekih alergenata, jer njihov nos je savršen za udisanje ucestalih alergenta kao peludi, prašine ili plijesni. Vecina pasa razvije alergiju u periodu od 6 mjeseci do 3 godine starosti. Tijekom tok perioda psi imaju priliku udisati razlicite alergente iz okoliša te razviti alergije na neke od njih. Alergije su promjenjivog karaktera, te se razvijaju i mijenjaju tijekom života psa. Doduše, alergija može nestati ako se pas preseli u drugo zemljopisno podrucje, ali se i u novom okruženju mogu razviti neke druge alergije. U više od polovice slucajeva psecih sezonskih alergija simptomi ce se javljati i tijekom cijele godine.
Cešanje nije samo po sebi ozbiljan problem, ali psi si mogu nanjeti ozljede baš zbog alergija. Lizat ce i gristi svoje šape, što se može razviti u kronican problem raširene infekcije, tamnjenja kože ili gubitka dlake. Piotraumatski dermatitis je akutno alergijsko stanje u kojem su nastala oštecenja na odredenom podrucju kože. To su vrlo jasno oznacena podrucja upale i infekcije koja se može razviti u roku od nekoliko minuta. Medutim, nisu svi slucajevi ovog oblika dermatitisa posljedica alergija, neki su uzrokovani upalama uha ili analnih vrecica ili pak infekcijama kože.
Dijagnoza
Dijagnosticki nalazi neophodni su prije propisivanja same terapije baš iz razloga što simptomi raznih problema kože mogu biti vrlo slicni simptomima dišnih alergija. Takvi problemi kože mogu biti: dermatitis uzrokovan ugrizima buha, reakcije na hranu, unutarnji paraziti, gljivicne infekcije ili epidermalna displazija. Terapija kortikosteroidima je vrlo popularna, ali kortikosteroidi utjecu i na tjelesne organe, kao jetru i imunološki sustav, te mogu uzrokovati promjene u ponašanju (povecana žed i glad, ucestalo uriniranje). Prvi koraci u samoj terapiji bili bi analiza ishrane, stolice i provjera da li pas ima buhe, kako bi se iskljucili drugi moguci uzrocnici problema. Analiza prehrane pokazuje da li je rijec o alergiji na hranu, a analiza stolice pokazuje prisutnost parazita. Sam test na alergije nije uvijek pravi pokazatelj zdravstvenog stanja psa. Alergije su vrlo škakljiv fenomen - osjetljivost psa na neku tvar ne cini ga klinicki alergicnim, no pod razlicitim okolnostima ta osjetljiivost se može razviti u pravu alergiju. Na primjer, pas koji je osjetljiv na pelud, a nema razvijenu osjetljivost na druge alergente smatra se klinicki normalnim. No, ako taj pas dobije buhe baš u jesen, sve ga pocinje svrbiti, i kumulativna posljedica buha i peludi bit ce klinicka alergija. Isto se može dogoditi i kod pasa sa granicnim alergijama na hranu.
Postoji nekoliko nacina testiranja na alergije. Jedan od njih je potkožni test (slican testu za ljude) koji traje otprilike 1 sat. Drugi nacin testiranja, izrazito popularan u zadnje vrijeme je pretraga krvi, ali on se nije pokazao kao najbolji nacin za dijagnosticiranje alergije. Pretragom krvi mjeri se 'relativna' razina jednog tipa alergijskih antitijela koji cirkuliraju krvlju.
Potkožni testovi mjere stvarnu alergijsku reakciju u samoj koži koja je posljedica specificnih alergenta, pa su utoliko precizniji. Pretraga krvi je prikladnija za pse koje se ne može obrijati (recimo za vrijeme izložbene sezone) ili za pse koji su vec podvrgnuti terapiji kortikosteroidima. Dišne alergije lijece se i kratkorocnim i dugorocnim terapijama. Cilj kratkorocne terapije je olakšavanje samih simptoma, a dugorocne eliminiranje simptoma bez javljanja nuspojava.
Kratkorocna terapija
Jedan od najlakših nacina na koji možete olakšati svrab je da okupate psa u hladnoj vodi. Temperatura vode je bitna jer topla vode potencira svrab. Hladna kupka opušta, ali ne djeluje dugo. Na tržištu postoje i šamponi koji sadržavaju sastojke koji smiruju nadraženu kožu. Takve kupke treba ponavljati svakih 2 do 3 dana kako bi se postigao rezultat. Kortikosteroidi se cesto koriste kod alergija, no najsigurnije je koristiti ih samo u kratkom periodu - 1 do 2 tjedna. Kortikosterodi koji se direktno ubrizgavaju u tijelo ne smiju se korisiti duži period, jer tada cine više štete nego koristi. Antihistaminici nisu toliko popularni u lijecenju alergija iako vrlo dobro djeluju kod trecine alergicnih pasa. Antihistaminici takoder mogu biti sastojci nekih sprejeva i šampona koji se mogu koristiti za ublažavanje simptoma. I odredeni dodaci hrani mogu ublažiti simptome alergije. Istraživanja kod ljudi su pokazala da, u slucajevima kada su alergicne trudnice tijekom zadnjih 3 mjeseca trudnoce i prvih 3 mjeseca dojenja uzimale takve dodatke, smanjena je mogucnost pojave alergije u djeteta.
Dugorocna terapija
Najsigurniji i najucinkovitiji oblik terapije dišnih alergija je imunoterapija - injekcije protiv alergije. Imunoterapija nije potrebna svim alergicnim psima vec u slucajevima kad sezona alergije traje duže od 2 mjeseca i kad drugi oblici terapije nisu dali znacajnije rezultate. Injekcije protiv alergija ne djeluju odmah; one se sastoje od tvari na koje se pokazala osjetljivost na alergo-testovima. Ti alergenti se ubrizgavaju u krv, te se postupno povecava njihova kolicina kako bi pas stekao imunost na njih. Obicno je potrebno 4 do 12 mjeseci kako bi se vidjeli rezultati imunoterapije. Oko 75% pasa dobro reagira na takav oblik terapije. Kontrola okoliša takoder pomaže kod alergija. Ukoliko je pas alergican na pelud držite ga u kuci ili stanu, a korisni su i klimatski uredaji jer ih vecina ima ugradene filtere za pelud. Psima koji su alergicni na plijesan pomoci ce smanjenje broja biljaka u kuci. Ako to pak nije moguce, prekrijte zemlju u posudama za biljke nekakvim filterom.
Ukratko, alergije su ucestale u pasa, 15% cistokrvnih pasa je alergicno. Prije bilo kojeg oblika terapije obavezno osigurajte kvalitetnu i tocnu dijagnozu, i ne zaboravite na razliku izmedu kratkorocnog olakšanja simptoma i sigurne dugorocne terapije.
Izvor: Vau-Vau portal
Alzheimerova bolest u kucnih ljubimaca
Alzheimerova je bolest razorna i progresivna neurološka bolest u starih ljudi, a napada i kucne ljubimce. Medutim, javlja se pod drugim nazivom kao poremetnje u spoznajnim (kognitivnim) funkcijama. U te se bolesti nakuplja senilni plak tj. toksicni peptid (beta-amiloida) izmedu neurona i krvnih žila u mozgu. Starenjem nastaje oksidativno oštecenje stanica. Normalnim metabolizmom stanice stvaraju se slobodni radikali. Što je stanica starija, stvara više radikala koji oštecuju proteine, lipide i nukleotide u njoj, pa propadaju stanice u mozgu, a posljedicno se javljaju i promjene u ponašanju životinje. Sinonimi su za tu bolest i senilna demencija ili senilna degeneracija mozga.
Promjene u ponašanju životinje mogli bismo svrstati u cetiri kategorije:
1. Gubitak spoznaje i prepoznavanja. - Neki psi više ne prepoznaju svog vlasnika, a druženje s clanovima obitelji sve je slabije.
2. Mokrenje i obavljanje velike nužde u kuci u pasa i izvan posude u macaka. - Vrlo se cesto dogada da psi u šetnji ne naprave nuždu i kad se vrate kuci, to obave na razlicitim mjestima u kuci, ili naprave i u šetnji i u kuci. Mnogo je cešci problem s mokrenjem nego s defekacijom.
3. Dezorijentacija. - Mnogi se psi jednostavno izgube u kuci ili u dvorištu i ne snalaze se na poznatim mjestima. Cesto stoje nepomicno i zure u zid ili se zabijaju po kutovima. Mogu pogriješiti vrata, lutaju bez cilja.
4. Nocne aktivnosti. - Može se dogoditi da se vlasnici žale da psi spavaju danju, a mnogo manje nocu. Mogu nocu cviliti, lajati, grepsti po tlu i cesto buditi vlasnika i ukucane.
I druge promjene upozoravaju na bolesti starenja, a to su gubitak volje za šetnjom, jaca osjetljivost na vanjske podražaje i nervoza psa, nova vrsta strahova (npr. strah od pucnjave, glasna govora, strah od odvajanja). Dakako, moramo imati na umu da se sve starije životinje manje krecu i više spavaju. Medutim i neke organske bolesti mogu uzrokovati takve simptome, pa bih preporucila sistematski pregled svih starijih životinja (vec nakon 7 godina starosti). On ukljucuje kompletan fizikalni i neurološki pregled životinje, laboratorijske pretrage krvi i urina. Normalno da starije životinje slabije vide i cuju. Moramo iskljuciti razlicite tumore mozga pretragama kao što su kompjuterizirana tomografija (CT) ili magnetna rezonanca (MR). Starije životinje imaju usporen metabolizam. Neki endokrini poremecaji štitnjace i nadbubrežne žlijezde mogu utjecati na promjene u ponašanju. Kad pretragama iskljucimo organske bolesti, možemo posumnjati da je rijec o smetnjama u spoznajnim funkcijama. Ponekad životinje mogu bolovati od organskih bolesti i bolesti starenja.
Kako pomoci tim životinjama?
Ako smo posumnjali da je rijec o bolesti starenja, možemo životinju staviti na medicinski tretman lijekom koji se zove selegilin (niar). Vec poslije dva tjedna terapije nastaje poboljšanje. Taj se lijek može davati i preventivno zdravim starijim psima (10-15 god.), jer je dokazano da produljuje životni vijek. Kao potporna terapija lijecenju može se davati posebna vrsta hrane (pr.b/d Hills), koja je vrlo ukusna i psi je rado jedu. Na žalost, za macke za sada ne postoji ta hrana. Ona sadržava antioksidanse: vitamine E i C, dokosaheksanoicnu kiselinu (DHA), eikosapentanoicnu kiselinu (EPA) i beta-karoten, te lipoicnu kiselinu i L-karnitin, tvari koje pomažu obnavljanju razorenih stanica nakon oksidativna djelovanja slobodnih radikala. Vec nakon dva mjeseca uzimanja te hrane, vidi se poboljšanje i promjena u ponašanju pasa - oni su veseliji, više se krecu, više suraduju s vlasnikom, više spavaju nocu...
Danas kucni ljubimci žive mnogo duže zahvaljujuci boljoj veterinarskoj brizi i lijecenju, boljoj prehrani i boljoj edukaciji vlasnika o držanju i njezi. Jasno, produženjem života, što nam je i cilj, dolaze i problemi u poremetnjama spoznajnih funkcija. Zato su veterinari pozvani da tu životnu dob ucine što ugodnijom i životinji i vlasniku.
Dr. sc. SILVIJA RAKOCEVIC, Veterinarska ambulanta "Goldi", Zagreb
Kognitivni disfunkcionalni sindrom kod pasa (KDS)
Tipicno jutro jednog ljudskog bica - brzo nahranite i izvedete psa, natocite si šalicu kave, ocajnicki tražite kljuceve i izletite van iz stana. Vracate se natrag po stvari koje ste zaboravili. Sada ne samo da kasnite vec ste uvjereni da ste ludi.
Ako imate starijeg psa, možda ste uocili slicnu 'odsutnost'. Ukoliko vaše jutro slici gore opisanom možete se poistovjetiti sa onim što vaš pas doživljava. Dok su kod ljudi takve 'kratki spojevi u mozgu' uvjetovani cinjenicom što alarm ujutro treba odzvoniti barem X puta da bi se digli, kod pasa 'seniora', kako im godine prolaze odvijaju se razliciti biokemijski procesi u mozgu. Ljudi ce zaboravnost riješiti vrlo jednostavno - krenuti ce na spavanje ranije. A može se pomoci i psima penzionerima.
Stari psi, isto kao i ljudi, mogu patiti od poremecaja 'pamcenja' koji se još zove i kognitivni disfunkcionalni sindrom (KDS). KDS se usporeduje sa Alzheimerovom bolešcu u ljudi zato što su promjene koje se dogadaju u mozgu vrlo slicne, a zajednicki su im simptomi poput zaboravljanja, dezorijentacije i neprepoznavanja clanova obitelji. Vlasnici pasa koji boluju od KDS-a su primijetili su da su psi dezorijentirani i zbunjeni. Psi kao da su izgubljeni u okruženju - izgube se iza fotelje, zapnu u kutu, stoje pred zidom umjesto pred vratima... Stari psi nekada ne mogu prepoznati clanove svoje obitelji, znaju spavati cijeli dan pa se onda šetkaju cijelu noc. Pas koji boluje od KDS-a pokazivati ce odstupanja od svojeg uobicajenog ponašanja i dogadati ce mu se dosta malih nezgoda. Što je pas stariji to se više povecava rizik od kognitivnog poremecaja. Psi, isto kao i ljudi, u današnje vrijeme žive duže, pa bi vlasnici trebali obratiti pažnju na sve moguce poremecaje starije dobi. Mnogi ljudi zanemaruju simptome poput zaboravljivosti i dezorijentacije, misleci da to dolazi sa starošcu i da je takvo stanje ireverzibilno. Ali postoje terapije koje mogu pomoci psima sa takvim poremecajima. Ako veterinar sumnja na pojavu KDS-a vjerojatno ce temeljito pregledati vašeg psa kako bi otkrio medicinski problem koji je možda uzrok promjenama u ponašanju. Kako mu prolaze godine, tijelo psa doživljava nekoliko promjena: stariji psi su narocito skloni problemima sa sluhom, njuhom, vidom i zglobovima. Takoder postoji velik rizik od srcanih problema i problema sa metabolizmom. Svi od navedenih problema mogu uzrokovati simptome slicne znakovima KDS, stoga bi veterinar trebao prvo provjeriti da li dezorijentiran pas ne pati od neke druge sistematske bolesti, kao gubitak sluha ili vida.
Godišnji pregledi su vrlo bitni za zdravlje vašeg ljubimca, narocito u njegovim poznijim godinama kako bi mu omogucili da stvarno uživa u zlatnim godinama. Nemojte odmah strpati senilno ponašanje u kategoriju 'stare dobi'. Veterinar može preporuciti odgovarajuci tretman i u kratkom roku vaš ce stari pas ponovno uciti nove trikove.
Izvor: vau-vau portal
Upala i nekroza gušterace kod pasa
Jedna od bolesti koja dovodi u dilemu i iskusnog veterinara prakticara s obzirom na prepoznavanje simptoma i dijagnostiku, zasigurno je upala i nekroza gušterace. Navedenu tvrdnju opravdavaju i odredeni razlozi, a najvažniji su mnoštvo klinicki neodredenih simptoma koji variraju od blagih do veoma teških, kao i relativno rijetka ucestalost pojave ove bolesti. Upala i nekroza gušterace javlja se u pasa srednje ili starije životne dobi, ali dolazi ponekad i u mladih životinja. Cimbenici koji sudjeluju u nastanku ove bolesti su veoma brojni, pa to mogu biti bakterije i virusi, metabolicki poremecaji, pogreške u hranidbi, alergije, traume, te niz toksina razlicitog porijekla. Bilo koji od tih cimbenika može oštetiti gušteracu, a nakon toga je razvoj patološkog procesa uvijek isti. U oštecenoj žlijezdi dolazi do djelovanja njenih enzima na vlastito tkivo gušterace, pri cemu dolazi do njezinog propadanja. Može biti oštecen samo manji dio, ali i cijela gušteraca, a proces može zahvatiti potrbušnicu i trbušnu maramicu.
Bolest nastupa naglo, a klinicki simptomi variraju od posve blagih i neodredenih poremecaja probave do napadaja povracanja i proljeva s primjesom krvi i masnoca. Životinja gubi apetit, a trbuh joj je napet i bolan na dodir. Zbog gubitka tekucine iz organizma, pas veoma brzo dehidrira i ugine naglo ili kroz nekoliko dana. Ukoliko životinja preživi ovu pocetnu fazu bolesti, oporavak je veoma brz, ali nažalost i veoma kratkotrajan. Novi napadaji bolesti ponovo se javljaju u odredenim intervalima sve do uginuca životinje. Dijagnozu otežava neodredena klinicka slika bolesti, kao i nedostupnost gušterace osnovnim metodama klinicke pretrage koje su osnova svakog veterinarskog pregleda. Tocna dijagnoza postavlja se jedino biokemijskim pretragama zasnovanim na aktivnosti pojedinih enzima u serumu, a dok se sve to provede, za životinju je obicno prekasno. Kod opsežnih oštecenja gušterace lijecenje nije moguce, dok u blažim slucajevima pomažu odredeni lijekovi uz odgovarajucu dijetu u dogovoru s veterinarom.
Izvor: List Medimurje
Upala pluca
Upala pluca (pneumonia) je jedna od najpoznatijih bolesti pluca koja se javlja u svih vrsta i kategorija domacih životinja. Radi se o upalnom procesu koji se razvija u manjem ili vecem podrucju plucnog tkiva, što ima za posljedicu smanjenje sadržaja zraka u plucima uz istovremeno povecanje konzistencije plucnog tkiva, cime je otežana izmjena plinova, tj. disanje. Upalni proces može zahvatiti samo funkcionalne dijelove pluca gdje se obavlja neposredna izmjena plinova (tzv. alveole), pa govorimo o alveolitisu, ali isto tako može zahvatiti i potporno tkivo pluca ili tzv. plucni intersticij, pa tada imamo intersticijsku upalu pluca ili pneumonitis.
Ukoliko upalni proces zahvati provodni dio pluca (bronhe i bronhiole), govorimo o bronhopneumoniji. Uzroci koji dovode do upale pluca su veoma brojni i raznovrsni, a to su najcešce virusi i bakterije pojedinacno ili u kombinaciji, ali to ponekad mogu biti i drugi mikroorganizmi kao što su mikoplazme, rikecije ili neke gljivice. Upala pluca se može javiti kao samostalna bolest ili ona može biti jedan u nizu simptoma u sklopu pojedinih zaraznih ili parazitarnih oboljenja (štenecak, tuberkuloza, migracija odredenih parazita kroz tkivo pluca itd.). Ukoliko je uzrok upale pluca migracija parazita, govorimo o tzv. parazitarnoj ili verminoznoj upali pluca. Pogodovni cimbenici za razvoj upalnog procesa u plucnom tkivu su i loši uvjeti držanja životinje, i to prvenstveno utjecaj hladnoce, vlage, prašine, zagušljivost nastambi zbog nedovoljnog prozracivanja, odnosno prisustva vece koncentracije amonijaka itd. Postoje još neke daleko složenije podjele upale pluca koja su važne samo za veterinara prakticara, dok je za laika važno prepoznati samo neke od temeljnih znakova ove bolesti.
Životinja koja boluje od upale pluca prestaje uzimati hranu, depresivna je, a osnovni simptom je kašalj razlicitog kvaliteta i intenziteta, što ovisi o lokalizaciji, uzroku i starosti upalnog procesa. Sve to prati veoma otežano i ubrzano disanje, a u težim slucajevima, vlasnik može cuti specifican šum slican škripanju ili struganju koji prati dišne pokrete životinje. Sve su to znaci da se radi o veoma ozbiljnom oboljenju pri kojem treba potražiti veterinarsku pomoc. Nasrecu, danas veterinarima stoji na raspolaganju cijela paleta kvalitetnih lijekova, te brojne metode pretrage u cilju tocne dijagnostike i pravilnog lijecenja upale pluca.
Izvor: List Medimurje

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:06 pm

'Obrnuto' kihanje
Da li Vas je pas ikad prepao sa svojim dahtanjem i teškim disanjem? Vjerojatno ste se osjecali bespomocno dok ste gledali vašeg ljubimca kako se bori za dah. Ono što se vjerojatno vidjeli je stanje u pasa poznato pod imenom 'obrnuto' kihanje. Takvo stanje nije povezano sa kihanjem, vec je to vrsta spazma, tj. grca uzrokovanog iritacijom stražnjeg nepca. Stražnje nepce je produžetak mekanog, mesnatog tkiva prednjeg dijela nepca. Ovakvo 'kihanje' cešce se javlja kod manjih pasmina pasa, a neke pasmine imaju cak i predispozicije za 'obrnuto' kihanje. Mnogi vlasnici pasa su zbog dahtanja svojih ljubimaca u panici odjurili veterinaru. Neki psi 'pate' od takvog kihanja cijeli svoj život, a u nekih pasa se javlja s godinama. Tijekom spazma pas ce u vecini slucajeva pognuti glavu dok uvlaci zrak sa karakteristicnim hriptajucim zvukom. Nježno masiranje grla ili zacepljivanje nosnica kako bi pas bio prisiljen disati kroz usta može skratiti napad. Cak i odvodenje psa na svjež zrak može zaustaviti spazam. Nakon prestanka napada, sve se vraca u normalu. Spazam nepca može biti uzrokovan velikim brojem iritanata, ukljucujuci prašinu i pelud, pa cak i kucne kemikalije. U nekih pasa spazam se javlja nakon jedenja, pijenja ili trckaranja, a i nakon navlacenja povodnika. Ako se vašem psu takvi napadaji javljaju relativno cesto i ukoliko su ozbiljne priirode posjet veterinaru je opravdan kako bi se utvrdili moguci uzroci koji ukljucuju u infekcije, polipe, bujanje mekog tkiva u nepcu i nametnike u nosnoj šupljini. No u vecini slucajeva napadaj se javlja zbog neutvrdenih razloga. Ponekad utjecaj razlicitih okolnosti – godišnjeg doba, alergenata, stresa može dovesti do pojave napadaja. 'Obrnuto' kihanje na prvi pogled izgleda mnogo strašnije i opasnije nego što u biti je, jer ne predstavlja nikakvu opasnost za zdravlje vašeg psa. U tipicnim slucajevima napadaj ce brzo proci sam od sebe. Prepoznavanje i razumijevanje samog sindroma može pomoci vlasnicima pasa i njihovim psima kako bi pravilno reagirali u takvoj situaciji.
Izvor: Vau-vau portal
Kolaps dušnika
Kolaps dušnika (traheje) je respiratorna bolest sa kojom se susrecemo kod srednje starih pasa patuljastih i malih pasmina. Dušnik je organ koji je graden kao cijev, vrlo je fleksibilan, a smješten je izmedu krikoidne hrskavice i mjesta iznad srca gdje se racva na lijevi i desni bronh. "Kostur" dušnika cini 40 do 50 hrskavicnih obruca koji imaju oblik slova C. Ovi obruci medusobno su povezani ligamentima, a ostale strukture dušnika su mišici vezivno tkivo i sluznica. Dušnik mora biti rigidan ako promatramo njegov promjer, dok uzdužno mora biti fleksibilan kako bi bili moguci pokreti vrata i glave. Rigidnost dušnika omogucavaju upravo hrskavicni obruci, a njegovu fleksibilnost njihova povezanost elasticnim ligamentom. Kolaps dušnika nastaje kada opisane strukture izgube svoju cvrstocu što dovodi do "spljoštenosti" dušnika. To dovodi do kašlja koji postaje kronican te do otežanog disanja koje je jednako izraženo kod udaha i izdaha. Najcešce se sa ovim problemom srecemo kod Yorkshire teriera, patuljastih pudli te malenih mješanaca. Psi kod kojih se razvije kolaps dušnika obicno su predebeli i cesto imaju istovremeno prisutne probleme sa srcem. Intenzitet kašlja ovisi o tome koliki je dio dušnika zahvacen kolapsom, koliko je kolaps uznapredovao te o tome da li je zahvacen vratni ili prsni dio dušnika. Specifican je kašalj koji podsjeca na glasanje gusaka. Uzrok nastajanja ovog problema nije poznat, ali svakako se zna da je debljina jedan od predisponirajucih faktora. Kašalj se obicno pojaca kod stresa, jaceg fizickog napora te manipulacija vratom kao kod potezanja psa koji je na uzici. Pregledom dušnika vrlo lako cemo izazvati napad kašlja pa treba izbjegavati pretjerano opipavanje dušnika ako sumnjamo na njegov kolaps. Ponekad je za postavljanje dijagnoze dovoljna klinicka slika koja je vrlo specificna, a nekada su potrebne dodatne pretrage (rtg) kako bi smo iskljucili druga oboljenja respiratornog sustava. Kolaps dušnika stupnjujemo ovisno o tome koliko je kompromitiran lumen dušnika. Terapija je konzervativna, a sastoji se u davanju lijekova koji blokiraju kašalj, lijekova koji šire dišne putove te o potrebi antibiotika. Oboljela životinja mora mirovati, treba izbjegavati stresne situacije, a svakako preporucujemo korištenje orme umjesto ovratnika. Jako je važno predebele pse staviti na dijetu jer samo smanjenje tjelesne težine dovodi do ublaženja simptoma. Ukoliko konzervativna terapija nema efekta, obicno kod kolapsa veceg stupnja, može se pristupiti operativnom zahvati (kod nas ga ne obavljamo jer je tehnicki izuzetno zahtjevan) kojim se pokuša povecati lumen dušnika ili se cak ugraduju umjetni obruci.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin, dr.vet.med
Izvor: www.ritelefax.hr
Uklještenje živaca u kralježnici - bolest današnjice pasa i macaka
Psi i macke mogu takoder oboljeti od bolesti kralježnice, a najcešca je hernija diska ili klasicno uklještenje izlaznih živaca u kralježnici. Mnogo je cešca u pasa nego u macaka. Rizicni su cimbenici obicno genska predispozicija (nasljedni faktori), debljina i nedostatak mišicnog tonusa. Cešce zahvaca pse odredenih pasmina, npr. jazavcare, bigle, koker španijele, pekinezere, buldoge i manje pudle. Mogu oboljeti i ostale pasmine, pogotovu one koji imaju smetnje u razvitku hrskavicnog tkiva (tzv. hondrodistroficne pasmine pasa). Bolest se može javiti u svakoj životnoj dobi. Medukralješnicki diskovi povezuju kralješke i lednu moždinu i time daju kralježnici elasticnost i potporu. Svako oštecenje diska može uzrokovati njegovo iskakanje, natecenost, rupturu ili uklještenje. Posljedica je bolna kljenut (pareze) ili cak i totalna paraliza živaca, ovisno o mjestu i stupnju oštecenja ledne moždine. Oštecenje je rezultat mehanickog pritiska diska na moždinu, što donosi cirkulatorne i kemijske promjene u okolnom tkivu. Klinicki znakovi ovise o mjestu i stupnju oštecenja. Opci su simptomi gubitak apetita, bolno plakanje ili cviljenje, psi se skrivaju od pogleda ukucana pod stol, krevet, a neki mogu i povracati. Ako je uklještenje na vratnoj kralježnici, životinja može imati zakrivljen vrat ili grc mišica vrata, može šepati na jednu ili obje prednje noge. Ako se bolest javlja na grudnom ili slabinskom dijelu kralježnice, životinja može imati povijena leda, slabost prednjih nogu, zatim se to može proširiti i na stražnje s potpunom paralizom i inkontinencijom (nesposobnost kontrole mokracnog mjehura i debelog crijeva). U najtežem slucaju mogu se izgubiti osjetne funkcije na sve cetiri noge.
Dijagnoza se postavlja na temelju klinickih znakova bolesti, neurološkog pregleda, rengenološki, mijelografijom (kontrastna pretraga kralježnice), a u najnovije vrijeme sigurna se dijagnoza može postaviti magnetnom rezonancijom ili kompjuteriziranom tomografijom.
Lijecenje se sastoji uglavnom u mirovanju. Najbolje je životinju smjestiti u neki ograden prostor (kavez) i neka se ne krece. U težim slucajevima (pareza ili paraliza), moramo što prije smanjiti natecenost ledne moždine, upalu, pritisak i tako pokušati vratiti funkciju ledne moždine na normalu. To se može lijekovima ili kirurški, ovisno o nalazu neurološkog pregleda i kondiciji psa. Lijekovi za smanjenje boli daju se oprezno, i to samo ako je životinja pod veterinarskim nadzorom, jer smanjenjem boli životinja postaje aktivnija, a to može uzrokovati pomicanje diska i jace oštecenje ledne moždine.
Kirurška se terapija preporucuje kad su prisutni progresivni neurološki ispadi, a zahvat se sastoji u oslobadanju pritiska na lednu moždinu.
Što vlasnici mogu uciniti da se bolest i ne javi? Sve više pasa živi u stanovima ili kucama s nekoliko katova bez dizala. Dok su životinje mlade, trce po stubama gore-dolje i nekoliko puta u danu. Bilo bi uputno što cešce nositi po stubama manje životinje, paziti na odgovarajucu prehranu, da životinja ne bi bila gojazna, puštati psa da trci radi boljeg tonusa mišica, a pokušati braniti skakanje uvis, na namještaj ili u auto.
Autor: Dr. sc. Silvija Rakocevic, Veterinarska ambulanta Goldi, Zagreb
Izvor: Vecernji list
Povrede križnih ligamenata
Promjene na koljenskim ligamentima, posebno kranialnom križnom ligamentu ceste su kod pasa. Prvi znak kojeg vlasnik primijeti jest šepanje. Obicno se radi o jakom šepanju koje pocne iznenada. Koljeno je komplicirano sastavljen zglob. Ligamenti koljena su kranialni i kaudalni križni ligament te kolateralni ligamenti.
Kaudalni križni ligament ogranicava kaudalnu luksaciju potkoljenice u odnosu na natkoljenicu. Sudjeluje i u održavanju rotacijske stabilnosti koljena. Ovaj ligament je velik i pozicioniran je unutar zgloba pa do njegove povrede može dovesti samo jaka trauma koljena. Povredu kaudalnog križnog ligamenta zbog toga najcešce prate i frakture. Kranialni križni ligament ogranicava pokrete koljenskog zgloba: prevenira kranialnu luksaciju potkoljenice u odnosu na natkoljenicu te hiperekstenziju koljena. Lezije ovog ligamenta vrlo su ceste kod pasa, a uzroci su razliciti. Ruptura ovog ligamenta može nastati kao posljedica traume, no vecina lezija nastaje kao posljedica kronicnih degenerativnih promjena samog ligamenta. Ruptura kranialnog križnog ligamenta dovest ce do progresivnih degenerativnih promjena u samom koljenskom zglobu te je zbog toga potreban kirurški zahvat kojim se ligament reparira.
Degenerativne promjene na ligamentu nastaju polako tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Problem je u tome što nema klinickih znakova dok ne dode do rupture ligamenta, a u toj fazi vec su prisutne i promjene na zglobu. U takvim slucajevima, gdje je ligament vec nacet degenerativnim procesom, dovoljna je i mala trauma da dovede do njegovog pucanja. Ponekad se radi o tako blagom udarcu da se vlasnici psa uopce ne mogu sjetiti da se pas negdje udario. Terapija je kirurška, osim u onim slucajevima gdje je došlo do opsežnih promjena na zglobu. Tada se ne odlucujemo za kirurški zahvat vec se apliciraju protuupalni lijekovi. Obicno se u tim slucajevima radi o starijim psima.
Postoji više kirurških tehnika za sanaciju ovog problema. No bez obzira na to koju od njih kirurg odabere, nakon operacije noga je povijena 2 tjedna, a 4 tjedna pas mora mirovati. Kod velikih pasa, težih od 30 kilograma 2 tjedna stavlja se i udlaga dok je kod lakših pasa dovoljan cvrst povoj. Uspješnost operacije ovisi o tome koliko smo uspjeli povratiti stabilnost zgloba. Važno je pregledati i druge strukture koljena koje sudjeluju u održavanju stabilnosti kao što su patela, meniskusi i kolateralni ligamenti.
Kolateralni ligamenti koljena su vrlo važni kod stabilizacije zgloba. Promjene odnosno pucanje ovih ligamenata skoro uvijek su izazvane traumom ili nastanu zajedno sa rupturom kranialnog ili kaudalnog križnog ligamenta.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Hipertroficna osteodistrofija
Hipertroficna osteodistrofija je bolest kostiju koja obicno zahvaca mlade pse koji brzo rastu, obicno velikih pasmina pasa. Naziva se još i koštani skorbut, Moller-Barlow-a bolest, osteodistrofija II, te metafizealna osteopatija.
Bolest uzrokuje jaku šepavost i bol, a obicno zahvaca više zglobova. U pravilu bolest se javlja u štenaca starosti od 3 - 6 mjeseci. Primarno je bolest velikih i gigantskih pasmina pasa, iako iznimno obolijevaju i ostali. Kao što je s ostalim bolestima koštanog sustava u mladih pasa, cešce obolijevaju muške jedinke.
Kod pasa koji boluju od ove bolesti najcešce je prisutna srednje do jako bolna oteklina na cjevastim kostima nogu. Obicno zahvaca krajeve radijusa, ulne (duge kosti lakta i zapešca), te tibiu (duga kost od koljena do gležnja). Ponekad psi šepaju ili ne pokazuju osobitu želju za hodanjem. Ponekad ih prati apatija i anoreksija uz povišenu tjelesnu temperaturu. Bolest obicno zahvaca istodobno obje noge. Simptomi se mogu pojacavati ili stišavati ili prestati sami po sebi ili se povišena temperatura zadržava dulji period, a promjene na kostima progesiraju. Tada pas može patiti od trajnih oštecenja strukture kostiju ili cak uginuti.
Dijagnoza ove bolesti temelji se na anamnezi, simptomima, klinickom pregledu, boli i otecenju rastucih kostiju, te RTG-snimkom. Na snimci se vidi tanka, tamna linija na metafizi (rastuci dio kostiju) na krajevima ulne, radijusa ili tibije. Upala kostiju, te prestrukturiranje kostiju takoder može biti prisutno. Povremeno promjene mogu biti vidljive na lubanji ili zubima. Psi cesto imaju vrucicu, te povišene vrijednosti bijelih krvnih stanica. Lijecenje se u pravilu temelji na simptomatskom. Kako je to izuzetno bolno stanje daju se lijekovi protiv bolova ili antiupalni lijekovi. Zatim, daju se antibiotici širokog spektra. Preporucljivo je mirovanje na udobnom toplom kreveticu. Davanjem lako probavljive, hranjive i ukusne hrane potice se apetit. U vrlo teškim slucajevima daju se steroidi, ali zbog mogucnosti da je ovo bolest bakerijske etiologije njihova primjena može biti konraindicirana zbog imunosupresivnog ucinka. Prevencija ove bolesti leži u razumijevanju što je uzrokuje. Na žalost, ne postoji univerzalno mišljenje što je tocno uzrok. Jedan od mogucih uzroka je bakterijska infekcija. Promjene na kostima i visoka temperatura ide u prilog ovoj teoriji. No, teškoca uzgojiti bakterijsku kulturu sa upalno promijenjenih mjesta, te ponekad slab odgovor na antibiotsku terapiju, ne ide u prilog ovoj teoriji. Drugi uzrok spominje se nestašica C vitamina u organizmu. Pokazalo se kako psi oboljeli od ove bolesti pokazuju vrlo slicne simptome i promjene kostiju kao i ljudi oboljeli od skorbuta. Takoder, u krvi im je prisutna niska razina C vitamina. No, kako psi imaju sposobnost sami sintetizirati ovaj vitamin nemaju hranidbene potrebe na njemu. U provedenim istraživanjima, dodavanje u prehranu vecih kolicina C vitamina ne mijenja klinicku sliku niti dovodi do izljecenja. Neki istraživaci sumnjaju kako je niska razina C vitamina u krvi posljedica bolesti, a ne njezin uzrok. Sljedeci uzrok može biti prehrana. Pretpostavlja se kako je nekoliko koštanih bolesti u mlade štenadi povezano s pretjeranim unosom bjelancevina i kalorija. Kako su mnoga istraživanja još u tijeku, pokušava se vidjeti rezultat hranjenjem s manjim postotkom bjelancevina i masti u hrani kako bi se postigao umjeren i polagan rast.
Takoder, moguce je da je ova bolest posljedica više uzroka. No za sada, na žalost, nema pouzdanih saznanja što joj je tocno uzrok niti kako je sprijeciti i u potpunosti izlijeciti.
Izvor: http://www.pet-centar.hr/
Autor: Zdravka Rumiha, dr.vet.med., Pet centar Drvinje 1, Zagreb
Tumori kože u ljubimaca
Kucni ljubimci sve cešce obolijevaju od razlicitih vrsta tumora. Najcešci su na koži, na dojkama u ženki, ali i u trbušnoj i grudnoj šupljini. Od svih vrsta tumora u pasa i macaka, koža je organ na kojoj se najcešce pojavljuju. Postoje dobrocudni i zlocudni tumori kože, a u oko 70 % slucajeva javljaju se kao zlocudni. Obicno nastaju u pasa kojima je izmedu 6 i 14 godina.
Uzrok je nastajanja malignih tumora kože nepoznat. Izlaganje suncu može biti jedan od cimbenika, osobito u pasa bijele i rjede dlake. Od ostalih faktora, navode se genetski, virusni i hormonski cimbenici. U macaka je poznat maligni tumor kože nakon cijepljenja protiv bjesnoce, ali je vrlo rijedak. Od dobrocudnih tumora najcešce se javljaju lipomi, fibromi, adenomi, papilomi itd.
Upozoravamo sve vlasnike kako je vrlo bitno da svaku tvorbu na koži mora pregledati veterinar, a pogotovu ako je crvena, ako krvari ili ako ju životinja liže ili grebe. Ako tvorba krvari, ne znaci da je tumor zlocudan. Takoder je bitno da se na pregled dode što prije dok je tvorba manja, jer rastom i iritacijom bilo koje vrste neki dobrocudni tumori mogu prijeci u zlocudne. Znaci, nemojte cekati da tumor naraste. Vrlo se cesto cuje u praksi kako neki veterinari preporucuju da se tumor ne treba dirati, vec da se pusti da raste, pa ce se poslije odluciti o terapiji.
Svi standardi koji vrijede za ljude, vrijede i za naše kucne ljubimce. Kad se ustanovi tvorba na koži, veterinar ce odluciti o pravilnoj terapiji. Najcešce je to kirurška terapija, pri cemu se tumor mora odstraniti u cijelosti, s time da se (tamo gdje je to moguce) odstrani i 2-3 cm okolna zdrava tkiva. Nakon operacije, tumor se mora poslati na patohistološku dijagnostiku (PHD), kako bi se dobila sigurna dijagnoza o vrsti tumora na osnovi njegove histološke grade.
Ako je tumor maligan i ako reagira na kemoterapeutik, odlucujemo se za dalji postupak lijecenja - kemoterapiju. Terapija zracenjem u Hrvatskoj se za sada ne provodi. Ponekad se prije operacije može punktirati tumor za citološku dijagnostiku, no citološki nalaz nije uvijek 100% pouzdan. O toj vrsti dijagnostickog pregleda odlucit ce veterinar u dogovoru s vlasnikom. U nekim slucajevima, veterinar ce se za dijagnostiku vrste tumora poslužiti i biopsijom, tj. uzet ce komadic tkiva tumora i poslati ga na PHD. Time dobivamo sigurnu dijagnozu, no moramo odluciti necemo li tom pretragom eventualno ubrzati širenje tumora (metastaze). Prije operacije tumora, pogotovu ako je on veci, moramo obaviti rengensku pretragu grudne i trbušne šupljine, zbog sumnje na eventualne metastaze na jetri, plucima ili nekom drugom organu. Tada za terapiju možemo odabrati kemoterapiju. Lijececi životinju oboljelu od tumora moramo uzeti u obzir i njezinu kvalitetu života koja je bitna kao i izljecenje.
Dr. sc. Silvija Rakocevic
Gnojna upala kože (piodermija)
Za kožu i njene tvorevine (dlaka, pandže itd.) ne kaže se bez razloga da su one ogledalo zdravlja životinje. Koža je dio tijela koji cijelom svojom površinom komunicira s vanjskim svijetom, pa je ona i izložena svim vanjskim utjecajima, kako korisnim, tako i štetnim, a veoma cesto je koža indikator mnogih drugih oboljenja nekih organa i organskih sustava.
Zbog navedenih razloga, koža je podložna mnoštvu patoloških promjena, a jedne od najznacajnijih bolesti su gnojne upale kože ili piodermije. Radi se o upali kože izazvanoj bakterijama koje uzrokuju gnojenje, tzv. pogenim bakterijama. Piodermije mogu biti ogranicene na jedan manji dio kože, pa tada govorimo o lokaliziranoj piodermiji, ili mogu zahvatiti veci dio, pa cak i citavu površinu kože, pa govorimo o generaliziranoj piodermiji. Prema dubini prodiranja upalnog procesa razlikujemo površinske i duboke piodermije, a po trajanju i tijeku one mogu biti akutne i kronicne. S takvih mjesta se bakteriološkom pretragom najcešce izoliraju bakterije iz roda Staphyloccocus, ali mogu doci i bakterije nekih drugih rodova, piodermije dolaze u svih vrsta domacih životinja, ali su one najcešce u pasa, i to osobito u mladih životinja kratkodlakih pasmina. Nastanku ove bolesti pogoduju razni poremecaji mijene tvari, hormonski disbalans, kožne parazitoze, neke zaraze, ozljede kože, precesto kupanje životinje, te sve druge bolesti i stanja koja umanjuju otpornost kože. Simptomi variraju ovisno o lokalizaciji, dubini, velicini i karakteru procesa. Zahvaceni dijelovi kože ostaju bez dlake, javi se crvenilo, zadebljanja, nabori i pukotine kože iz kojih se cijedi gnojni iscjedak koji se u dodiru sa zrakom suši, pa nastaju kraste. Obzirom da takvo stanje prati svrbež, životinja se cešce i na taj nacin prenosi infekt iz žarišta na ostale dijelove kože.
Lijecenje je dosta složeno, a nakon otkrivanja uzrocnika i njegove osjetljivosti na pojedine antibiotike, primjenjuje se opca i lokalna terapija. Za lokalno lijecenje se koriste blage antisepticne otopine, emulzije, ljekovite masti i kreme koje propisuje veterinar, a vlasnik po uputi sam provodi terapiju. Opcu terapiju provodi veterinar, a ona se sastoji u davanju ciljanog antibiotika odabranog na osnovi bakteriološke pretrage i antibiograma, a veoma je važna i tzv. popratna terapija. Ponekad u obzir dolazi i poseban oblik lijecenja, tzv. nespecificna podražajna terapija. Za uspjeh lijecenja veoma je važna pravilna prehrana životinje, kao i boravak na svježem zraku i suncu.
Izvor: Sapice
Šugavost pasa i macaka
Šuga ili svrab je kožna parazitarna bolest uzrokovana skupinom mikroskopski sitnih grinja poznatih pod nazivom šugarci, a svrstavaju se u nekoliko rodova. Svi oni žive na koži ili u koži životinja i covjeka gdje se hrane i razmnožavaju. Svojim prisustvom i raznim aktivnostima na ili u koži uzrokuju upalne promjene, što se manifestira jakim svrbežom , odebljanjima i perutanjem kože, a sve to prati stvaranje krasta i gubitak dlake.
U pasa dolaze tri roda šugaraca.
Sarcoptes canis parazitira u koži glave i vrata, a u zapuštenim slucajevima može se proširiti i na cijelo tijelo. Buši kanale u koži u kojima polaže svoja jajašca, a hrani se krvlju, limfom i tkivnim stanicama. Ovaj je oblik šuge u današnje vrijeme veoma rijedak u gradskih pasa.
Otodectes cynotis živi na sluznici vanjskog zvukovoda u pasa i macaka. Hrani se ušnim lojem i pri tome iritira sluznicu , pa je to jedan od najcešcih uzrocnika upale vanjskog slušnog kanala.
Treci pripadnik ove skupine je tzv. Demodex canis, koji živi u lojnim žlijezdama i dlacnim folikulima pasa. U manjem broju zastupljen je u svakog psa, a samo njegovo prekomjerno umnažanje dovodi do upalnih promjena na koži. Demodex šuga ili demodikoza se u pocetku manifestira uzdignutim bezdlacnim mjestima na koži glave, a osobito po njušci i iznad ociju, što se ubrzo može proširiti i na ostale dijelove tijela i uzrokovati opsežnije upale kože. Za razliku od ostalih oblika šuge, demodikozu ne prati svrbež, što ima dijagnosticki znacaj. Demodikozi su posebno skloni psi odredenih pasmina, a posebice dobermani, njemacki ovcari i bokseri, osobito mlade životinje. Zapuštena demodikoza se veoma teško i dugotrajno lijeci, dok se svi ostali oblici šuge lijece relativno jednostavno i efikasno. Sarcoptes šuga psa može prijeci i na covjeka, ali spontano prolazi za nekoliko tjedana.
U macaka dolaze dva roda šugaraca.
Jedan od njih je i Otodectes cynotis koji dolazi i u pasa, pa zbog toga moramo u jednom domacinstvu istovremeno lijeciti sve pse i macke.
Druga vrsta koja dolazi u macke je Notoedres cati. Po svojim osobinama i morfološkoj gradi veoma nalikuje sarcoptesu pasa. Uzrokuje promjene na koži glave, ako se ne lijeci ubrzo se proširi po cijelom tijelu. Prisutan je izraziti svrbež, zadebljanja i nabori kože uz stvaranje krasta i opadanje dlake. Svrbež može biti toliko intenzivan da si životinja cešanjem nanese ozbiljne povrede kože, posebice na ocnim kapcima. Ovaj oblik šuge može se prenijeti na psa i na covjeka. Dijagnozu šugavosti postavlja veterinar na osnovu vanjskih znakova bolesti, a po potrebi i mikroskopskom pretragom uzorka kože i nalazom uzrocnika.
Izvor: List Medimurje
Dermatofitoze
Dermatofitoze su gljivicne kožne bolesti koje uzrokuju pripadnici skupine gljivica tzv. dermatofiti. Oni inficiraju keratinizirane dijelove kože, dlake i nokte.
One su utvrdene kod svih vrsta domacih životinja a poznate su u mnogih divljih životinja. Vec prema pripadnosti uzrocnika pojedinom rodu (Trichophyton, Microsporum, Epidermophyton) bolest nosi nazive trihofitoza, mikrosporoza ili epidermofitoza.
Pojedine vrste borave u tlu (geofilne), a prijelazom na životinju ili na covjeka mogu uzrokovati kožne infekcije, neke se pojavljuju prije svega u životinja (zoofilne ili animalne), rjede u ljudi, a neke se poglavito pojavljuju u covjeka (antropofilne ili humane), samo ponekad u životinja.
U psa i macke dolaze Microsporum canis , a postoji i Microsporum gypseum koji dolazi uglavnom kod psa. Kao opce pravilo, bolest se cešce javlja u mladih životinja, oslabljenih životinja odnosno onih u slaboj kondiciji, kod životinja koje žive u lošim zoohigijenskim uvjetima te kod imunosupresivnih životinja.
Posebno oboljevaju psi i macke za toplog i vlažnog vremena u slabijoj ishrani i necistim uvjetima življenja. Životinja se inficira gljivicama putem spora koje izrastaju u tzv.hife. U hifama se u parazitskom stadiju tvore tzv. atrospore koje nalazimo u dlakama ili oko njih, u nizovima ili u skupinama poput mozaika. Zaražena dlaka uzrok je infekcije. Spore gljivica M. canis mogu preživjeti i do 2 godine, a u životinji – prenosiocu mjesecima. Smatra se da je moguc prijenos i zrakom.
Gljivice u pravilu napadaju samo onu dlaku koja raste. Naraslu dlaku ne invadira zato jer se u dlakama koje rastu nalaze proteini, karbohidrati i derivati nukleoproteina, koji su bitni za rast i razvoj gljivica.
Klinicki znaci bolesti su zapravo odgovor napadnutog organizma psa ili macke. Kod životinja koje dobro podnose invaziju ovih uzrocnika upalni je proces minimalan ili nije uopce vidljiv (takve macke su prenosioci). Kod životinja koje burno reagiraju, može se javiti i ztv.generalizirana dermatofitoza po cijelom tijelu životinje. Dermatofiti produciraju toksine i enzime koji ozljeduju kožu i koža reagira obrambenim mehanizmima tako što se javlja crvenilo i upala t ispadanje dlake. Upalni proces takoder uzrokuje nakupljanje leukocita što pokrece gljivice na daljnje širenje i aktivnosti prema novim dlakama.
Inkubacija bolesti je približno 2-3 tjedna. Pojavljuju se bezdlacna mjesta (tzv.alopecije) sa manje-više izraženim ljuštenjem kože na razlicitim dijelovima tijela, ponegdje je uz pomoc lupe vidljivo samo nježno ljuštenje površinskih slojeva kože uz umjereno difuzno ispadanje dlaka (npr. u mladih macaka).
U macaka je dermatofitoza najcešce uzrokovana gljivicom Microsporum canis. To je zoofilna gljivica, za koju se nekad smatralo da je dio normalne macje flore. Napada jednako i kratkodlake i dugodlake macke, te odrasli cesto ne pokazuju simptome. Mladi macici imaju kraste i zadebljanja najcešce po koži lica i uški, i nalazimo bezdlacna okrugla jasno lokalizirana mjesta.
Microsporum canis može prijeci i na covjeka, i izaziva crvenilo, svrab, i ljuštenje kože. Posebno je opasna za djecu.
U pasa je uzrocnik u 70% slucajeva M. canis , u 20% slucajeva M. gypseum (u necistim uvjetima držanja) , te u 10% slucajeva Trichophyton mentagraphytes. I ovdje su mladi psi otporniji, ali se klinicki osim klasicnih alopecija mogu naci i upalne promjene korijena dlake pa cak i gnojne upale kože.
Ipak je bolest mnogo cešca u macaka, i po svom uzrocniku je dobila naziv mikrosporoza macaka.
Od drugih slicnih bolesti pri dijagnostici treba iskljuciti sve oblike upala kože (kod pasa bakterijske), neke parazite, tumore i kontaktni dermatitis.
Bolest se otkriva tzv.Woodovom lampom (ultravioletnim zrakama što prolaze kroz kontaktno staklo – filtar) kada se u tami (zamracenoj prostoriji) može uociti fluorescencija žutozelene boje na mjestu promjena inficiranih dlaka. Pregled s obzirom na fluorescenciju treba obaviti prije lijecenja jer pojedini lijekovi (npr.mineralna ulja) mogu pokazati lažnu fluorescenciju ili je blokirati (kod primjene jodnih preparata). Sigurna dijagnostika postavlja se jedino laboratorijski, na osnovu nalaza gljivicnih elemanata u promijenjenom dijelu kože, u ili na dlakama u strugotinama vec prema lokalizaciji procesa. Materijal se nasaduje , i tek pozitivan nalaz siguran je dokaz bolesti. Potrebno je takoder naglasiti da fluorescenciju vidljivu Woodovom lampom ne možemo vidjeti kod svih vrsta gljivica, jer neke nemaju metabolit koji uzrokuje karakteristicno žutozelenu boju. Razumijevanje dermatofitoza posljednjih se godina mijenja, stoga su i nacini lijecenja ovih gljivicnih bolesti danas drukciji nego u prošlosti.
Lijecenje
Lijecenje odnosno suzbijanje se svodi na eliminaciju infekcije kod domacina, prevenciju širenja infektivnog materijala te uklanjanje infektivnog materijala vec raširenog po okolini. Pretpostavlja se da šišanjem krzna macaka odnosno psa uklanjamo inficirane dlake. Ošišana dlaka se ponovo pocinje razvijati, i kako razvoju gljivica pogoduje nova mlada dlaka, cesto se nakon šišanja upalna reakcija naglo pojavi i zna trajati 7 dana. Stoga šišanje nije preporucljivo u svim slucajevima, ali je svakako indicirano kod dugodlakih životinja i bolesti generalizirano raširene po cijelom tijelu. Nekada je lokalna terapija bila jedina terapija izbora, no nakon negativnih iskustava sa gliceril šamponima, danas su mišljenja oprecna. Dobro se pokazala 2-5% sulfurna otopina, a lijecenje kremama nije primjenjivo. Može se upotrijebiti alkoholna otopina joda, ili salicilna kiselina prema uputama veterinara. U hrani se daje lijek grizeofulvin i bolesne životinje treba svakako izdvojiti, a prostoriju i nastambe gdje žive macke i psi dobro raskužiti otopinom formalina. Postoji cak i vakcina protiv ovih bolesti, ali kako nije 100% sigurna, ne može se preporuciti. Macke se nakon mikrosporoze oporave nakon 2 mjeseca, a važno je upozoriti da macka može izgledati zdravo i prije nego li je laboratorijska analiza napokon bila negativna.
Nenad Cukon, dr.vet.med.

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:09 pm

Seborea
Izraz seborea upotrebljavamo kao opisni termin za klinicke znakove koji se pojavljuju kod mnogih kožnih oboljenja, a dovode do poremecaja u keratinizaciji kože.
Klinicki razlikujemo nekoliko oblika seboreje. Suhom seboreom nazivamo stanja kod kojih je koža, kako sam naziv govori, vrlo suha, te je izraženo perutanje. Ovaj oblik najcešce srecemo kod Irskih setera, Njemackih ovcara, jazavcara i dobermana. Drugi oblik jest tzv. masna seborea koju povezujemo sa pretjeranom produkcijom loja na koži. Takva koža je masna, a nerijetko je pokrivena žuckastim naslagama. Za masnu seboreu predisponirani su psi pasmina koker španiel, springer španijeli i shar pei.
Seboreicni dermatitis je treci oblik ove bolesti kod kojega su izražene upalne promjene na koži, obilno perutanje i ljuštenje te sekundarna infekcija bakterijama koja zahtjeva lijecenje antibioticima. Seboreicni dermatitis pracen je i jakim svrbežom što najcešce ponuka vlasnika psa d potraži pomoc veterinara. Uzroci seboreicnih promjena na koži su razliciti. Primarnom seboreom nazivamo onu kojoj zapravo ne znamo pravi uzrok, a sekundarna seborea može biti posljedica hormonalnih ili metabolickih poremecaja u organizmu, alergija, infestacija vanjskim parazitima, gljivicama i slicno. Dakle, seborea sama po sebi i nije bolest koju treba lijeciti, vec je simptom koji nam ukazuje da sa organizmom nešto nije u redu.
Tako kod pasa sa takvim problemom treba napraviti kompletne krvne pretrage kao i neke specificne kožne tekstove kako bismo došli do tocne dijagnoze. Ukoliko uspijemo dijagnosticirati uzrok seboree, onda cemo istovremeno tretirati i uzrok bolesti i promjene koje su nastale kod posljedica. Dakle, ako se radi o jakoj alergijskoj reakciji na buhu, zbog koje je u nekom stadiju bolesti koža postala seboreicna, riješimo li psa buha i alergije, riješili smo i seboreu koja je u ovom slucaju samo posljedica.
Na žalost, uzrok seboree nije uvijek moguce naci pa u takvim slucajevima oboljelu životinju tretiramo šamponima i drugim sredstvima koja ce po potrebi kožu ili zamastiti ili pak osušiti. Istovremeno preporucujemo i sredstva koja neutraliziraju tjelesne mirise, jer bolesna koža ima vrlo intenzivan miris koji u pravilu smeta vlasnicima. Seboreu, kojoj ne znamo uzrok ne možemo izlijeciti, ali ju možemo držati pod kontrolom, te paziti da ne dode do infekcija ili svrbeža.
Posebna pažnja polaže se ishrani oboljelih pasa te zaštiti od vanjskih parazita.
Mace mnogo rjede imaju problema sa seboreom, a ukoliko se pojavi, dijagnostika i lijecenje isti su kao kod pasa.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Demodikoza
Otpadanje dlake kod pasa i macaka, može biti sasvim normalna, sezonska pojava, ali cesto je prvi znak bilo kožnih, bilo sistemskih bolesti.
Pojava ogoljelog mjesta na koži, posebno ako je koža na tom mjestu promijenjena, ako se pas ili macka nemilice cešu po tom mjestu, svakako je dovoljan razlog za posjet veterinaru. Postoji cijeli niz bolesti koje se manifestiraju na izgled istim znakovima, medutim uzrocnici, a tako i lijecenje potpuno su razliciti.
Ovog tjedna, osvrnuti cu se na jednu od tih bolesti-demodikozu. Uzrocnik bolesti je parazit Demodex canis koji živi na koži i potpuno zdravih pasa. Bolest uzrokuje samo onda kada se prekomjerno razmnoži. Prve promjene obicno se pojave oko ociju na glavi, te na šapama u vidu malih podrucja bez dlake koja su obicno nepravilnog oblika. U prvoj fazi bolesti dlaka izgleda samo malo proprijedena.
Neke pasmine su predisponirane za demodikozu i obolijevaju cešce od drugih. U tu skupinu spadaju: doberban, afganistanski hrt, bobtail, doga, buldog, boxer, dalmatiner, jazavcar, civava. Bolest je vrlo rijetka kod pudli. Osim nasljedne predispozicije, na razvoj demodikoze utjecu mnogi drugi faktori koji smanjuju imunitet organizma. To su: slaba ishrana, glistavost, porod, te druge bolesti, ili neke stresne situacije. Psi obolijevaju mnogo cešce od macaka.
Dakle demodikoza nije zarazna bolest i ne prelazi kako na druge pse ili macke, tako ni na ljude. Lijecenje se sastoji iz dva dijela: lokalnom aplikacijom lijekova nastojimo smanjiti broj živih parazita, a istovremeno nastojimo ojacati imunski sustav organizma. Lijecenje je u potpunosti uspješno ako su nastale promjene ogranicene, to jest ako nije zahvacena cijela koža.
U tom slucaju, govorimo o generaliziranoj demodikozi. Pored samog uzrocnika u takvom obliku prisutne su i bakterije, koje na zdravoj koži inace miruju. Na bolesnoj koži one se aktiviraju i dodatno kompliciraju primarno oboljenje. Lijecenje je u svakom slucaju dugotrajno, a kod ovog težeg oblika nije uvijek i uspješno. Reagirajte na vrijeme, da do toga ne bi došlo.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr

Upala mokracnog mjehura - cistitis
Akutni cistitis
Upala mokracnog mjehura (cistitis) je cesta kod domacih životinja. Pošto je upala uretera (ureteritis) ili uretre (urethritis) u odsustvu cistitisa rijetka, ova diskusija se koncentrira na cistitis. Cistitis može nastati od nekoliko hemijskih uzroka. Aktivni metaboliti ciklofosfamida, medikamenta koji se koristi za tretiranje neoplasticnih i imunoloških oboljenja pasa i macaka, može izazvati sterilni hemoragicni cistitis. Trovanje kantaridinom kod konja nastaje od konzumacije španske mušice (Epicauta sp.) u sijenu lucerke, a krvarenje i nekroticni cistitis nastaju dok se kantaridin izlucuje preko urinarnog trakta. Hronicna konzumacija paprati Pteridium aquilinum kod goveda može dovesti do sindroma enzootske hematurije, koja se može manifestirati kao akutno krvarenje u mokracnom mjehuru, hronicni cistitis ili neoplazije mokracnog mjehura. Kod macaka je u nekim slucajevima blagog cistitisa ustanovljen sa stanicama povezan herpes virus. Medutim, kod svih vrsta životinja, bakterijska infekcija mukoze je najcešci uzrok cistitisa. Bakterijski cistitis je cešci kod ženki jer njihova relativno kratka uretra predstavlja kracu barijeru za ascendentne infekcije od duže i uže uretre mužjaka. Vrste bakterija koje su najcešce povezane sa cistitisom su uropatogeni sojevi Escherichia coli (koji stvaraju alfa-hemolizin) kod svih vrsta životinja; Corynebacterium renale kod goveda; Eubacterium (Corynecbacterium) suis kod svinja; i Klebsiella sp. kod konja. Uz to, Proteus sp., Streptococcus sp. i Staphylococcus sp. su izolirani iz slucajeva cistitisa kod nekoliko vrsta životinja.
Izuzev distalne uretre, u donjem urinarnom traktu normalno nema bakterija. Sterilnost mokracnog mjehura održava se normalnim ponavljanim pražnjenjem urina te zbog antibakterijskih osobina urina. Te antibakterijske osobine su povezane sa kiselim urinom kod karnivora, sekretornim IgA, sa izlucenim mucinom koji inhibira adheziju baterija, sa visokom koncentracijom uree i organskih kiselina, te sa visokim osmolalitetom urina. Cistitis nastaje kada su bakterije u stanju da prevazidu normalne odbrambene mehanizme i da se adheziraju ili invadiraju (koloniziraju) mukozu mokracnog mjehura. Nekoliko faktora može pojacati kolonizaciju i predisponirati životinje za cistitis. Kolonizacija je vjerovatnija za sojeve bakterija koje ispoljavaju molekule na svojoj površini koje pojacavaju adheziju, npr. P i tip 1 fimbrije kod odredenih sojeva E. coli. Retencija urina kao rezultat opstrukcije ili neurogenih uzroka povezanih sa oboljenjima kicmene moždine cesto vode cistitisu. Trauma mukoze mokracnog mjehura usljed kamenaca, nepravilnog kateteriziranja i porodaja uzrokuje erozije i krvarenja te predisponira za bakterijsku invaziju lamine proprie. Hidrolizom uree od strane bakterija koje proizvode ureazu, kao što su C. renale i E. suis, oslobada se mnogo amonijaka koji može oštetiti mukozu. Rast bakterija može pospiješiti glukozurija, kao u slucaju šecerne bolesti. Emfizem mokracnog mjehura može nastati zajedno sa cistitisom povezanim sa glukozurijom usljed fermentacije glukoze od strane odredenih vrsta bakterija. Gas se apsorbuje u limfne sudove u lamini proprii, tunici muskularis i subserozi i mali gasni mjehurici su prisutni u cijelom zidu mokracnog mjehura. Slabljenje imunološkog sistema, koje se nalazi npr. kod infekcije sa virusom imunodeficijencije, može povedati osjetljivost na bakterijski cistitis. Ostali faktori bakterijske virulence, kao što je hemolizin E. coli, pojacava patogenost i pomaže bakterijama da prevladaju abtibakterijske faktore mokracnog mjehura i urina.
Jednom kada bakterije dospiju u lamina propria, mogu oštetiti krvne sudiove i izazvati upalu. Akutni cistitis se cesto oipsuje kao hemoragicni, fibrinopurulentni, nekroticni ili ulcerativni. Medutim, u svakom slucaju su prisutne komponente nekoliko od tih procesa. Zid mokracnog mjehura je cesto zadebljao usljed edema i upalnOg stanicnog infiltrata, i difuzno ili fokalno je hemoragican. Hemoragije su najcešce kad je istovremeno prisutna i opstrukcija, ili nakon direktne traume usljed kateterizacije. Urin se u takvim slucajevima opisuje kao zamucen, flokulentan, smrdljiv, amonijakalan ili crvenkast. Mukoza može imati nereflektivna žarišta erozije ili ulceracije, mrlje ili plohe adheziranog eksudata i nekroticnog detritusa, ili adhezivne krvne ugruške (sl. 5-65). Mikroskopski, akutni cistitis se karakterizira ogoljenjem epitela uz prisutnost bakterijskih kolonija na površini. Lamina propria je intenzivno edematozna i ima difuzan neutrofilni infiltrat. Obicno su prisutni površinska hiperemija i krvarenje. U tunici muskularis može se javiti blagi perivaskularni leukocitni infiltrat.
Hronicni cistitis
Hronicni cistitis se javlja u jednom od nekoliko oblika. Cesto su lezije tipa difuzno zadebljale, hiperplasticne mukoze sa hiperplazijom peharastih stanica i hronicnim limfoplazamicitnim infilitratom i fibrozom u lamina propria. Može se uociti hipetrofija tunike muskularis. Ova reakcija je osobito cesta kada je cistitis povezan sa hronicnom urolitijazom.
Može se javiti nekoliko specificnih anatomskih oblika hronicnog cistitisa. Hronicni polipoidni cistits je oblik koji se nalazi osobito kod pasa. Mukoza ima pojedinacne ili multiple, nodularne mukozne mase (sl. 5-66) sastavljene od fibroznog vezivnog tkiva i infiltrirane neutrofilima i mononuklearnim leukocitima. Ove mase imaju široku osnovu ili su na peteljci, ulcerirane su ili pak pokrivene hiperplasticnim epitelom sa metaplazijom peharastih stanica. Hroncni cistitis takode dobija oblik diseminiranih nodularnih, submukoznih limfoidnih proliferacija (promjera 2 do 4 mm), tako da mukoza ima izgled kaldrme (folikularni cistitis) (sl. 5-67). Ova bijelosiva limfoidna žarišta su cesto okružena zonom hiperemije.
Mikoticni cistitis
Mikoticni cistitis se ponekad uocava kada oportunisticke gljivice, kao što su Candida albicans ili Aspergillus sp., koloniziraju mukozu mokracnog mjehura. Ove gljivicne infekcije se obicno javljaju sekundarno hronicnom bakterijskom cistitisu, osobito kada su životinje imunosupresivne ili podvrgnute dugotrajnoj antibakterijskoj terapiji. Mokracni mjehur je obicno ulceriran sa proliferacijom lamina propria ispod ulceracija; generalizirano zadebljanje zida mokracnog mjehura je posljedica obimne upale koja se sastoji od neutrofila, limfocita, plazmacita, makrofaga, edema i fibroze.
Izvor:Sapice
Kamenci u organima mokracnog sustava
Mokracni kamenci dolaze u svih vrsta domacih životinja, a mogu se nalaziti u bubrežnoj zdjelici, ureterima, mokracnom mjehuru i uretri. Njihov oblik, velicina, struktura i kemijski sastav razliciti su u raznih vrsta životinja. U domacih mesojeda, vecinom se sastoje od magnezijevog i amonijakalnog fosfata pomiješanog sa kalcijevim karbonatom i solima mokracne kiseline. U macaka su relavitno cesti i kamenci sastavljeni od mas organskih tvari, a bez prisustva ranije navedenih anorganiskih soli. Sam mehanizam nastanka kamenaca još uvijek nije potpuno razjašnjen. Smatra se da oni nastaju taloženjem navedenih kemijskih supstanci u mokraci, a središte ili jezgra taloženja tvori cestica bjelancevinske prirode i to najcešce propala epitelna stanica sluznice mokracnog sustava u koju se pocnu taložiti kristaloidne tvari u koncentricnim krugovima. Na taj nacin kamenac veoma brzo raste, pa on može da tri do cetiri mjeseca dostici velicinu manjeg oraha. Ponekad su kamenci veoma sitni i ima ih mnoštvo, pa tada govorimo o tzv. mokracnom pijesku. Nastanku kamenaca pogoduju upale organa mokracnog sustava i nedostatak vitamina A. Klinicki simptomi prisustva mokracnih kamenaca, tzv. urolitijaze, ovise o velicini i lokalizaciji kamenaca. Ako se jave jednostrano, kamenci u bubrežnoj zdjelici obicno ne uzrokuju nikakve simptome, ali kod obostranih kamenaca dolazi do teške upale bubrežnih zdjelica. Ako se jedan ili više kamenaca zaglave u ureteru, javlja se veoma jaka bol pracena izrazitim nemirom životinje, tzv. bubrežna kolika. Kamenci u mokracnom mjehuru obicno ne uzrokuju nikakve znakove bolesti, a problemi se javljaju onda, kad kamenac iz mjehura dospije u uretru (vodopust), posebice u muških životinja gdje on obicno i zaglavi. To cini veliki problem u pasa i macaka koji u penisu imaju jednu kost, pa se kamenac obicno zaglavi na mjestu suženja uretre ispred te kosti. Životinja je izrazito nemirna zbog boli, pokušava mokriti, ali joj to ne uspijeva. Kao komplikacija ovog stanja može doci do puknuca mokracnog mjehura ukoliko je zacep uretre potpun, a ako je zacep djelomican, dolazi do zadržavanja vece kolicine mokrace u mjehuru što rezultira upalom mjehura i resorpcijom sastojaka mokrace u krv s posljedicom uremijom i smrcu. Kod djelomicno zacepljenja uretre, mokraca je cesto i krvava. Ukoliko kamenac bude izbacen mokracom za nekoliko dana, stanje se brzo popravlja.
Lijecenje može biti kiruruško (u težim slucajevima), ili simptomatsko, koje se svodi na olakšavanje izbacivanja kamenaca iz mokracnih puteva, te ublažavanje upale i bolova.
Autor: Velimir Glumac, dr. vet. med
Izvor: List Medimurje
Zastoj bubrega
Mnoge infekcijske, imunološke i neoplasticne bolesti kao i urodeni defekti te pogrešna prehrana mogu direktno ili indirektno dovesti do oštecenja bubrega. Bez obzira na uzrok koji je izazvao primarno oštecenje bubrega, pravilna prehrana kod ovog stanja vrlo je važna kako bi se zaustavila ili barem usporila progresija oštecenja, a time produžio život i poboljšala kvaliteta života oboljele životinje. Jednom kada je bubrežna funkcija smanjena u toj mjeri da više ne može održavati homeostazu javljaju se klinicki znakovi zastoja bubrega. Kada dode do oštecenja bubrežnog parenhima , preostali zdravi nefroni preuzimaju na sebe posao onih oštecenih, medutim ne mogu nastati novi nefroni. To znaci da svaki preostali nefron postaje za toliko optereceniji koliki je opseg oštecenja bubrega.
Sa ovom bolešcu srecemo se uglavnom kod starijih životinja, cešce u pasa nego kod kuja, a kod macaka je kronicni zastoj bubega najcešci uzrok uginuca.
Klinicki znakovi su nespecificni i raznoliki, a ponekad se klinicka slika razvija vrlo polako tokom nekoliko mjeseci. Simptomi su vrlo razliciti ovisno o tome da li se radi o akutnom ili kronicnom zatoju bubrega. Kod akutnog zastoja simptomatologija je dramaticnija , ali u pravilu je bolja prognoza (ovisno o uzroku) ukoliko su simptomi prepoznati na vrijeme. Kod kronicnog zastoja bubrega jedan od prvih znakova je pojacana žed i ucestalije mokrenje, no kako se te kolicine povecavaju polako, vrlo cesto vlasnici ne primjete promjenu. Kada jednom dode do uremije bolesna životinja je depresivna, ne jede, povremeno povraca ,dolazi do dehidracije, ponekad se pojavljaju neurološki ispadi.
Poremecaj funkcije bubrega lako cemo dijagnosticirati iz krvi kontrolom odredenih parametara. Neovisno o uzroku koji je doveo do oštecenja bubrega, kod odabira prehrane za tako bolesnu životinju postoje osnovna pravila. Hrana mora sadržavati dovoljno kalorija da održimno optimalnu tjelesnu težinu psa ili mace, dakle da ne dode do mršavjenja. Udio bjelancevina u obroku mora biti smanjen kao i udio natrija i fosfora. Tako zahtjevan obrok teško je pripremiti kod kuce, pa uvijek preporucimo neku od gotovih hrana za pse i macke koje su tocno izbalansirane upravo na ovaj nacin. Ponekad je teško privoliti bolesnu životinju da uzima samo dijetnu hranu, no kod bubrežnih bolesti stroga dijeta je imperativ. Druge terapije prakticki i nema pa je kontrolirana prehrana u ovom slucaju lijek.
Bolesti (3. dio)

Konjuktivitis
Od mnogobrojnih oboljenja ocnih spojnica u životinja, najcešce se javlja njihova upala tzv. conjunctivitis, koji može biti uzrokovan raznovrsnim i mnogobrojnim uzrocima, a može biti razlicitog karaktera.
Najblaži oblik ovog oboljenja je tzv. kataralni konjunktivitis pri kojem upalni proces zahvaca samo površinski sloj sluznice. Na taj nacin cesto pocinju i drugi puno teži i cešci oblici upala ocnih spojnica. Najveca ucestalost pojave kataralnog konjunktivitisa je u pasa, dok u drugih vrsta domacih životinja takav oblik dolazi daleko rjede. Sluznice ocnih spojnica u ovom slucaju su zažarene i prokvašene, pojacano je suzenje, a prisutan je i bistro-sluzavi iscjedak. Životinji smeta svjetlost. Bolest može potrajati 2-3 tjedna, a ukoliko se ne lijeci, onda može prijeci u tzv. kronicni oblik kojeg prate promjene težeg stupnja.
Uzroci su veoma brojni, a najcešce je to mehanicki podražaj (prašina, vjetar, hladnoca), zatim kemijska sredstva (kiseline i lužine) te biološki cimbenici kao što su to razni mikroorganizmi, osobito virusi i bakterije, rjede gljivice i neki drugi mikroorganizmi. Osim navedenog, takvo stanje mogu uzrokovati i nedostatak vitamina A i C, alergijske reakcije (osobito alergije na pelud raznih biljaka), a konjunktivitis je cesto samo jedan od mnoštva simptoma u sklopu nekih zaraznih ili nezaraznih bolesti (štenecak, influenca, upala pluca, angina itd.). Kao teži oblik dolazi upala ocnih spojnica koju prati sluzavo-gnojni iscjedak i pri kojoj je nerijetko promjenjeno i opce stanje životinje (povišena temperatura tijela, slabiji apetit itd.).
Uzroci nastanka su isti kao i kod kataralne upale. Ponekad gnojni proces može zahvatiti i vanjsku površinu vjede i rožnicu. Postoji ppp još nekoliko težih oblika upale ocnih spojnica koje u praksi imaju manji znacaj.
Kao poseban oblik ovog oboljenja u pasa možemo izdvojiti tzv. folikularni konjunktivitis, kod kojeg je upalni proces lokaliziran na ocnoj (unutrašnjoj) površini treceg ocnog kapka, a nastaje kao komplikacija blažih upala, alergijskih reakcija ili je uzrok strano tijelo (sjemenke raznih trava i sl.). U tom slucaju je treci ocni kapak izrazito crvene boje i zrnate površine te svojim izgledom podsjeca na zrelu malinu. Prisutan je izraziti strah od svjetla, svrbež, jako suzenje i žmirkanje.
Za uspjeh lijecenja konjunktivitisa najvažnije je otkriti i otkloniti uzrok, a uz to je važna i pravilna medikamentozna terapija u obliku kapi i masti za oci odredena na osnovu bakteriološke pretrage. Ponekad je potrebno i opce lijecenje životinje ukoliko je konjunktivitis samo jedan u nizu simptoma u sklopu nekih opcih oboljenja. Folikularni konjunktivitis se lijeci samo kirurškim zahvatom tijekom kojeg se odstranjuje zahvaceni dio konjunktive treceg ocnog kapka.

Autor: Velimir Glumac dr.vet.med.
Izvor: List Medimurje
Oštecenja rožnice oka
Rožnica i bjeloocnica zajedno cine vanjski omotac ocne jabucice. Za razliku od neprozirne bjeloocnice, rožnica je prozirna, u njoj nema krvnih žila i kroz nju se vide neke unutrašnje strukture oka kao što su to šarenica sa zjenicom kroz koju se vidi i ocna leca. Za dobar vid je veoma važno da je rožnica zdrava i neoštecena, tj. ona mora biti vlažna i prozirna. Sama grada rožnice je veoma složena, a ona je zbog svog položaja jedan od dijelova oka koji je najizloženiji razlicitim vanjskim štetnim utjecajima, posebice raznim oblicima ozlijeda.
Shodno tome svako oštecenje tkiva rožnice uzrokuje prekid kontinuiteta tkiva, što se u veterinarskoj medicini naziva ranom rožnice. Povreda rožnice može biti neperforativna (ukoliko ne zahvaca sve slojeve rožnice) ili perforativna (ukoliko su svi slojevi probijeni i defekt seže u unutrašnjost oka). Pri takvim ozlijedama oka u životinja je izražen strah od svjetla, a prisutno je i veoma obilno suzenje, pri cemu životinja pokazuje bolnost vec i pri laickom pregledu oka. Najcešce ce i sam vlasnik primijetiti nastali defekt na rožnici, koji može biti razlicite velicine, oblika i izgleda površine. Tek se manje povrede rožnice ne mogu se uociti prostim okom, vec ih prilikom pregleda uocava veterinar putem jedne jednostavne dijagnosticke metode pri kojoj se u oko ukapava specijalna neškodljiva fluorescentna boja, što je redovita dijagnosticka metoda pri pregledu rožnice, i tek tada i te povrede postaju vidljive ljudskom oku.
Nekoliko dana nakon nastanka povrede rožnice, u okolini oštecenja nastaje zamucenje rožnice, a u nju urastaju i krvne žile iz susjedne bjeloocnice. Perforativne rane rožnice su opcenito prognosticki nepovoljne, jer pri tome dolazi i do gubitka ocne vodice iz unutrašnjosti oka, a nerijetko kroz takve rane prolabira i dio šarenice. Ukoliko se odmah ne pristupi lijecenju, na tim mjestima nastaju priraslice šarenice i rožnice, a veoma su ceste i razlicite infekcije oka koje mogu zahvatiti i dublje dijelove oka, što cesto rezultira gubitkom oka. Dublje ozlijede rožnice zarastaju vezivnim (ožiljnim) tkivom i na tom mjestu rožnica zauvijek gubi svoju prozirnost. Ukoliko rana rožnice ne može zacijeliti, na tom se mjestu razvija defekt koji nazivamo cir rožnice. Lijecenje defekata na rožnici može biti konzervativno, putem raznih masti, gelova i kapljica za oci, a ponekad je potreban i kirurški zahvat, posebice kod perforativnih svježih rana rožnice kroz koje prolabira i dio šarenice.

Autor: Velimir Glumac dr.vet.med.
Izvor: List Medimurje
"Cherry eye" - trešnjoliko oko
Moj pekinezer ima na oba oka u podrucju unutarnjeg ocnog kuta crvenu izraslinu velicine lješnjaka, a oko izgleda jako suho. O cemu se tu radi i dali se može izlijeciti?
U posljednje vrijeme sve cešce mi se postavljaju ovakva i slicna pitanja jer su vlasnici zabrinuti misleci da se radi o tumoru. No ovdje je rijec o poremecaju funkcije treceg ocnog kapka tj. suzne žlijezde koja se nalazi ispod kapka. Naime psi imaju, osim uobicajenog gornjeg i doljnjeg još jedan ocni kapak koji je smješten ispod ova dva, a proteže se od unutarnjeg ocnog kuta prema vanjskom. Osnovna svrha treceg ocnog kapka je podmazivanje i cišcenje oka poput brisaca vjetrobranskog stakla na automobilu. Sastavni dio tog kapka je i jedna od dvije suzne žlijezde oka, a ta suzna žlijezda je ligamentima spojena za kost koja okružuje oko.
U nekih je pasa taj ligament mlitav i rastrzan što omogucuje prolaps (ispadanje) suzne žlijezde pri cemu ona isklizne iz svog normalnog položaja prema van i na taj nacin ova suzna žlijezda postaje vidljiva te izgleda poput trešnje. Stoga se u anglosaksonskoj veterinarskoj literaturi ovo bolesno stanje zove "Cherry eye" - trešnjoliko oko.
Ispadanje suzne žlijezde treceg ocnog kapka nalazimo najcešce kod slijedecih pasmina pasa: cocker speniel, Ihasa apso i buldog. Medutim, iz svog osobnog iskustva mogu potvrditi cinjenicu kako se ovo bolesno stanje takoder cesto javlja kod pekinezera a ponekad i kod drugih pasmina. Uslijed prolapsa suzne žlijezde dolazi do nedovoljnog podmazivanja oka te se u konacnici razvija stanje koje zovemo »suho oko«. Takvo stanje je osnovni uzrok daljnjih komplikacija poput upala i oštecenja rožnice. Lijecenje se u prošlosti temeljilo iskljucivo na eksciziji tj. potpunom kirurškom uklanjanju suznih žlijezda treceg ocnog kapka. Medutim, pri tom postoji velika opasnost od nastanka "suhog oka" i posljedicnih komplikacija jer suzna žlijezda treceg ocnog kapka proizvodi oko 30% ukupnih suza oka.
Psima koji pate od "suhog oka" treba cijeli život ukapavati specijalne kapi za oci koje ce nadoknaditi nedovoljnu proizvodnju suza te na taj nacin sprijeciti daljnje komplikacije. Stoga su veterinari neskloni potpunom uklanjanju suznih žlijezda. Danas se puno više koristi repozicija tj. kirurški zahvat kojim se suzne žlijezde treceg ocnog kapka vracaju nazad u svoj prvobitni položaj na nacin da se specijalnim šavovima ucvrste za okolno tkivo. Medutim, ovakav zahvat cesto ima za posljedicu ponovni prolaps suzne žlijezde koji se obicno dogada nekoliko dana nakon operativnog zahvata. Unatoc tome, vecina suvremenih autoriteta veterinarske kirurgije preporucuje ovaj zahvat pa cak i uz cijenu ponovne operacije jer su istraživanja pokazala kako se ri tom rjede javlja "suho oko" nego pri potpunom uklanjanju suzne žlijezde. Ja osobno koristim operativnu tehniku djelomicnog uklanjanja suzne žlijezde tako da ostavim dovoljno žljezdanog tkiva potrebitog za daljnje normalno podmazivanje oka i do sada nisam imao poteškoca u svezi s naknadnom pojavom "suhog oka". Vlasnici pekinezera bih dakle preporucio da što prije ode do veterinara i da se odluci za jednu od dvijenarecene operativne tehnike.

Matija Škulac, dr.vet.med., Veterinarska ambulanta Vetosan
Prolaps oka u psa
Prolaps oka, odnosno ocne jabucice jedna je od pravih hitnoca u veterinarskoj medicini. Dogada se prakticki iskljucivo kod nekih pasmina pasa kao što su pekinezer, mops, shi tsu i slicni, dakle kod onih pasa kojima je pasminska karakteristika veliko okruglo oko koje normalno viri van iz orbite više nego kod drugih pasmina. Te pasmine imaju veliku orbitu-mjesto u glavi u kojem je smještena ocna jabucica, pa su zato sklone prolapsu oka. Kod jace traume do prolapsa ocne jabucice može doci kod bilo kojeg psa ili macke, ali za nabrojene pasmine je karakteristicno da prolaps može izazvati i lakši tupi udarac u podrucje oka, a do njega može doci i spontano (bez prethodne traume). Cijena stvar izgleda grozno te se vecina vlasnika šokira kada vide da ocna jabucica strši van iz orbite kao da ce ispasti van. Sami morate odmah zaštiti oko i to tako da ga pokrijete vlažnom, cistom gazom te odmah potražite pomoc veterinara.
Kod prolapsa ocne jabucice ocni kapci se zavrnu prema unutra tako da oni obicno ne dozvoljavaju repoziciju oka bez primjene opce anestezije. Kapke je potrebno okrenuti u normalni položaj i tek onda se može pokušati reponirati ocnu jabucicu. Promjene na ocnoj jabucici odvijaju se vrlo brzo, dolazi do krvarenja oko sam ocne jabucice, do isušivanja rožnice koju kapci više ne mogu pokriti te do jakog oticanja okolnog tkiva posebno sluznice ispod kapaka.
Oko uvijek pokušavamo vratiti na mjesto, a ukoliko su strukture oka uništene posegnemo za enukleacijom oka. Postoji li šansa za ocuvanje oka, reponiramo ga i prekrijemo ocnim kapcima slijedecih nekoliko dana (gornji kapak zašijemo za donji), kako bi se pod kapcima zacijelila rožnica. Nakon nekoliko dana skinemo postavljene šavove i tek tada možemo vlasniku reci da li je oko u redu ili nije, odnosno da li ga možemo ostaviti ili ne. Enukleacija, dakle, odstranjivanje cijelog oka može se napraviti uvijek, ali ni sa tim zahvatom ne smijemo odugovlaciti posebno ako se na oboljelom oku razvije glaukom (povecani intraokularni tlak). Kod prvog zahvata uspješnost je oko 40% što ovisi o tome koliko je ocna jabucica protrudirala i prvenstveno o tome koliko se brzo pristupilo spašavanju oka. Kod jacih trauma gdje je sama jabucica oštecena indicirano je napraviti enukleaciju.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: eBurza

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:11 pm

Anomalije ocnih kapaka
Anomalije ocnih kapaka u praksi susrecemo vrlo cesto i to vec kod štenaca i macica starih samo 7 tjedana. U pravilu su lako vidljive i vecina ih je lako rješiva. U vecini slucajeva potrebna je korekcijski operativni zahvat kako bi se korigirala nepravilnost kapaka. Vec pri prvom pregledu veterinar ce precizirati o kakvom se defektu radi te u kojoj je dobi najbolje izvršiti korekciju. Neki defekti prakticki su rezervirani za odreden pasmine pasa i macaka dok se drugi mogu pojaviti neovisno o pasmini.
Gornji i donji kapak tek okocenih štenaca i macica srasli su jedan za drugi, a do otvaranja oka dolazi u starosti od 15 dana. Ponekad se oko ne otvori u toj dobi i u tom je slucaju potreban uranjeni posjet veterinaru. Uzrok ovome uglavnom su bakterijske infekcije i ako nije zahvaceno cijelo oko lijecenje je u pravilu uspješno. Najcešce oboli cijelo leglo. Otvor izmedu ocnih kapaka može varirati od premalog do prevelikog. Mali otvor kapaka obicno je povezan sa drugim anomalijama oka, a skup svih anomalija nazivamo microftalmia. Ovaj defekt vidimo uglavnom kod Chow-chow-a te svih Colija (Škotski ovcar, Shetland). Preveliki otvor izmedu ocnih kapaka srecemo u pasa jako velikih tzv. gigantskih pasmina i to najcešce u formi dijamantnog oka. Centralni dio kapka kod ove anomalije zavrnut je prema unutra, prema oku, a periferni dio kapka zavrnut je prema van. Za korekciju ovako nepravilnog otvora u pravilu je potrebno izvesti nekoliko kirurških zahvata.
Entropium je naziv kojim oznacavamo ocni kapak koji je zavrnut prema oku. Ovo stanje je bolno jer trepavice pa i sam kapak stalno grebu po rožnici, draže je, a mogu je i trajno oštetiti. Oko reagira upalom, pa korektivni zahvat preporucujemo obaviti što prije. Ova je anomalija nasljednog karaktera, a srecemo je kod golden retrivera, labradora, perzijskih macaka te skoro pod obavezno kod Shar-pea i Chow-chow-a. Ectropium je obrnuto stanje kod kojeg je kapak zavrnut prema van (kokeri, bernardinac, Bernski planinski pas...), pa je oko previše ispostavljeno vanjskim utjecajima. Slika upale nije tako drasticna kao kod entropiuma pa se kirurški zahvat može raditi i u kasnijoj dobi kada štene završi sa rastom. Obje anomalije rješavaju se kirurški i to vrlo uspješno.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: eBurza
Treci kapak
Treci kapak imaju i psi i macke, za razliku od covjeka. To je važna struktura oka koja se sastoji od hrskavice u obliku slova T koja je sa obje strane presvucena sluznicom. U trecem kapku nalazi se i pomocna suzna žlijezda koja je smještena sa unutarnje strane treceg kapka, dakle prema oku. Funkcija treceg kapka ima nekoliko - ono mehanicki štiti samo oko, ima funkciju u obrani oka od mikroorganizama, ima sekretonu funkciju te razmazuje prekornealni film suza kako bi kornea-rožica bila stalno vlažna.
S obzirom na nabrojene funkcije važno je znati da se treci kapak nikada ne odstranjuje sa oka osim u slucaju kada je zahvacen malignim tumorom. Svi ostali problemi, ako zahtijevaju kiruršku obradu, rješavaju se parcijalnom ekscizijom promijenjenog dijela kapka uz nastojanje da se sacuva što veca površina treceg kapka. Treci kapak je smješten u medialnom kutu oka. Normalno je vidljiv samo njegov rub koji je obicno tamno pigmentiran i nije primjetan. Primjetan je kada nije pigmentiran jer onda odaje dojam da je cijela površina oka crvena iako su i kapak i oko sasvim zdravi. Kod nekih pasmina pasa treci kapak ponekad prolabira pa je vidljiviji nego inace. To je prisutno kod Bloodhounda, Basseta, bernaredinaca i još nekih. Ponekad se prolabiranje javlja samo na jednom oku i to uslijed bolesti oka. Naime, kod cira na rožnici, stranog tijela u oku ili glaukoma, prisutna je bol što dovodi do retrakcije ocnog bulbusa, a time i izvirivanja treceg ocnog kapka, a izgleda kao crvena kuglica velicine zrna graška koja viri iz oka. Ovaj problem najcešce srecemo kod štenadi odredenih pasmina (engleski buldog, mops, bokseri, pekinezeri) a rješava se kirurški. Ponekad treci kapak nema normalan oblik pa ne prileže uz ocni bulbus vec ga draži. Do toga dolazi zbog inverzije hrskavice. U tom slucaju svakako nastojimo sacuvati kapak, pa kirurški odstranimo samo promijenjeni dio hrskavicnog tkiva.
Ceste su upalne promjene na unutarnjoj strani treceg kapka. Tu se razvije tzv. folikularni konjiktivitis-mnoštvo malih folikula koji unutarnju površinu kapka cine zrnastom pa ona draži rožnicu. Uzrok je infiltracija limfaticnog tkiva u kapku plazma stanicama. Ovaj problem rješava se konzervativno lokalnom aplikacijom lijekova.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: eBurza

Mrena
Mrena (katarakta), ocne lece vrlo je cesto oboljenje u pasa, a može imati razne uzroke. Mrena može biti genetski uvjetovana ili može nastati kao posljedica inzulta koji mijenjaju metabolizam ocne lece. Mrene možemo podijeliti na više nacina, a ovdje cu ih podijeliti u tri osnovne grupe: urodene nenasljedne mrene,nasljedne mrene te sekundarne mrene.
Mrenu možemo definirati kao zamucenje ocne lece, a neki procesi koji izgledaju izvana slicno, ali su zapravo locirani na kapsuli lece, dakle na njenoj površini, nisu prave mrene. Tako laici nerijetko ustanove da njihov pas ili macka imaju mrenu, a zapravo se radi o procesu na rožnici ili na kapsuli lece koji nemaju veze sa pravom mrenom, te je i lijecenje drugacije.
Osim navedene podjele, mrene dijelimo i ovisno o tome koji dio lece je zahvacen, zatim po tome da li su progresivne ili neprogresivne, djelomicne ili totalne.
Urodene, nenasiljene mrene nastanu kao posljedica infekcije ili toksicnih inzulta na fetus za vrijeme graviditeta. Uz takvu mrenu, koju dijagnosticiramo vec kod sasvim male štenadi obicno srecemo i druge defekte na ocnim strukturama. Ovakve mrene cešce srecemo kod nekim pasmina pasa, posebno kod dobermana i stafordskih teriera. Kod ovakvih slucajeva lijecenje ne dolazi u obzir jer su oštecenja obicno prevelika. Nasljedne mrene dijelimo na one koje su vidne odmah, vec kod štenaca starih mjesec dana i na one koje se razviju tokom života. Vecina nasljednih mrena je specificna za odredene pasmine, pa tako uzgajivaci vec tocno znaju kakvu vrstu mrene mogu ocekivati kod odredene pasmine psa. U skupinu rasnih pasa kod kojih se javljaju nasljedne mrene spadaju patuljasti šnauceri, kokeri, bob-taili, retriveri te mnoge vrste teriera. Nasljedne mrene se uglavnom javljaju relativno kasno, u starosti od 3 do 7 godina pa to predstavlja veliki problem jer su psi u toj starosti vec dali potomke, dakle prenijeli su bolest u slijedecu generaciju. Nasljedivanje mrene nije jednostavno, gen je recesivan, tako da ne znaci da ce svi potomci bolesnog psa imati mrenu, ali tim teže je oboljele iskljuciti iz uzgoja. Sekundarne mrene su one koje su uzrokovane drugim stvarima. Tako se mrena javlja kod šecerne bolesti te kod trovanja nekim kemikalijama. Mrena u odredenoj fazi uglavnom postane totalna i bilateralna (na oba oka) što dovede do sljepoce oboljele životinje.
Mrenu ne možemo izlijeciti kapljicama, vec se tocno u odredenoj fazi vrši operativni zahvat kojim se odstrani kompletna leca iz jednog oka, pa se psu vrati vid. Na žalost nisu sve mrene operativne, odnosno prije operacije moramo se uvjeriti da su druge strukture oka ocuvane (mrežnica) kako zahvat ne bi bio uzaludan.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Izvala završnog dijela crijeva (prolapsus rektuma)
U jedinki svih vrsta domacih sisavaca može doci do pojave patološkog stanja koje nazivamo izvala ili prolapsus rektuma. Ova pojava može se javiti u svih dobnih skupina životinja, ali se najcešce javlja u mladih svinja, konja, pasa i macaka, dok u domacih preživaca (govedo, ovca, koza) dolazi iznimno rijetko. Izvala rektuma lakše nastaje u jedinki slabije kondicije. Suština ovog poremecaja je u tome da se završni dio debelog crijeva (rektum) uvrne u vlastiti lumen i vecim ili manjim dijelom izvali kroz analni otvor. Vlasnik ce primjetiti da kroz anus viri kobasicasta tvorba razlicite velicine i duljine.
U pocetku je ta oteklina svjetlocrvena, otecena i vlažna, a što takvo stanje duže traje, tvorba postaje tamnocrvena do plavkasta, te zbog vanjskih utjecaja, osobito isušivanja i mehanickih oštecenja nastaju površinske ozljede koje mogu zahvatiti i dublje dijelove, pa cak i cijelu stijenku crijeva. Uzroci prolapsusa rektuma su veoma brojni i raznovrsni. Najcešce se takvo stanje javlja kod nekih bolesti probavnog trakta koje prate jaki i profuzni proljevi, kao što su upale crijeva razlicitog stupnja i uzroka. Rektum se može izvaliti i prilikom svakog jaceg djelovanja tzv. trbušne preše, odnosno tiskanja životinje, što je najcešce kod jakih napora, bolova u trbuhu zbog razlicitih uzroka (što je cest slucaj pri teškim porodima), smetnjama u otjecanju mokrace, prilikom zacepa životinje itd.
Pri lijecenju najprije treba ustanoviti i ako je moguce otkloniti primarni uzrok (pristupiti lijecenju upale crijeva, otkloniti bol u trbuhu i sl.). Svježe prolabirano crijevo treba isprati hladnom vodenom otopinom nekog blagog dezinficijensa, a laganom masažom treba sprijeciti nastanak preopsežne otekline. Veterinar ce u odgovarajucoj anesteziji pokušati izvaljeni dio crijeva vratiti na svoje mjesto (reponirati), a nakon izvršene repozicije, oko cmara se stavlja tzv. šav "duhankese". U težim slucajevima izvaljeni dio crijeva se mora operativno ukloniti, a rana sašiti posebnom tehnikom. Poslije operacije provodi se dijetna ishrana u dogovoru s veterinarom uz redovitu kontrolu zdravstvenog stanja. Ukoliko je saniran primarni uzrok izvale rektuma, životinja se veoma brzo oporavlja.
Izvor: List Medimurje
Zacepljenje jednjaka
Pojam zacepljenje ili opstrukcija jednjaka oznacuje stanje što nastaje kad se u jednjak zatisne zalogaj hrane ili neko strano tijelo, pa djelomicno ili potpuno zacepi lumen jednjaka. Do zacepljenja dolazi obicno na onim mjestima koja po svom anatomskom ili funkcionalnom ustrojstvu pogoduju zastoju zalogaja, osobito ako je on prevelik, nedovoljno sažvakan i suh. Poremecaj u prohodnosti jednjaka zbog zacepa njegova lumena najveci prakticni znacaj ima u goveda i svinje, a rjede u pasa, konja i drugih životinja. U goveda, ali i drugih biljojeda, jednjak se najcešce zacepi ovecim cvrstim zalogajem kao što je to komad repe, jabuka, krumpir, klip kukuruza itd., dok su to u pasa najcešce komad kosti ili neka strana tijela poput loptica, razni cepovi ili manje gumene i plasticne igracke. Jednjak se može zacepiti u bilo kojem svojem dijelu, ali je primjeceno da je to u goveda najcešce vratni dio, a u svinje i mesojeda neposredno iza ždrijela ili na mjestu ulaska jednjaka u prsni koš. Bolest nastaje iznenada prilikom hranjenja ili neposredno nakon toga. Životinja se vidno uznemiri, maše glavom, ispruža glavu i vrat, žvace praznim ustima i obilno slini. Obicno odbija hranu i vodu, a ukoliko i dalje jede, obicno izbaci nazad upravo progutani zalogaj. Ako je zacepljenje jednjaka nepotpuno, životinja može piti vodu i uzimati tekucu hranu. Kod goveda pri potpunoj opstrukciji jednjaka dolazi do nadma, jer je onemogucena eliminacija plinova iz predželudaca normalnim aktom podrigivanja.
Zacepljenje jednjaka se lijeci na dva nacina: konzervativno i operativno. Konzervativno lijecenje se svodi na aplikaciju lijekova koji opuštaju stijenku jednjaka u nadi da ce životinja tada uspjeti potisnuti zalogaj u želudac. Kod mesojeda i svinje primjenjuju se i sredstva koja ubrzo nakon aplikacije izazivaju povracanje, pa životinja izbaci zatisnuti zalogaj na usta.
Operativno lijecenje se svodi na mehanicki zahvat pri kojem ovisno o velicini i vrsti životinje veterinar strano tijelo ili zalogaj iz jednjaka vadi rukom ili se koristi sondom s posebnim razlicito formiranim nastavcima. Ukoliko navedene metode ne daju ocekivane rezultate, tada se ovisno o vrijednosti životinje i o mjestu zacepa jednjaka može pristupiti i operativnom krvnom zahvatu.
Izvor: List Medimurje
Opstrukcija tankog crijeva (smetnje u prohodnosti)
Smetnje u prohodnosti tankih creva koja za posledicu imaju nemogucnost ili otežan prolaz sadržaja creva, su problem koji se dosta cesto srece u veterinarskoj praksi malih životinja. Obstrukcije tankih creva mogu po trajanju da budu akutne ili hronicne. Prema (ne)mogucnosti pasaže sadržaja kroz creva opstrukcije mogu da budu totalne ili parcijalne. Crevne opstrukcije se dele i prema tome da li je zbog opstrukcije došlo do promena na krvnim sudovima tog segmenta creva. Jednostavne opstrukcije su one kod kojih do oštecenja krvnih sudova nije došlo, a strangulacione su takve opstrukcije koje dovode do oštecenja pripadajucih krvnih sudova. Prema uzroku pojave opstrukcija, delimo ih na opstrukcije usled uzorka koji se nalazi van crevnog volumena, na opstrukcije ciji se uzrok nalazi u volumenu creva, na opstrukcije koje nastaju usled zadebljanja zida creva, na opstrukcije koje nastaju zbog poremecaja u funkciji creva i na urodena oboljenja.
Opstrukcije creva ciji se uzrok nalazi van lumena creva nastaju usled kompresije na zid tankih creva, tako da dolazi do smetnje ili totalne nemogucnosti pasaže sadržaja kroz creva. Uzroci ovakvih opstrukcija mogu da budu tumori, uvecani limfni cvorovi, priraslice, kile u koje dospeju tanka creva, vezivanje creva (volvulus), uvrnuce creva (invaginatio). Opstrukcije tankih creva koja nastaju usled zadebljanja samog zida creva uzrokovane su zapaljenskim procesima na crevima, tumorima, ožiljcima, apcesima. Opstrukcije ciji se uzrok nalazi u samom lumenu creva najcešce su izazivane najrazlicitijim stranim tela koja životinje mogu da unesu. Problem sa unošenjem stranih tela u organizam pretežno se srece kod mladih životinja koje iz radoznalosti u usta unose najrazlicitije predmete, mada se ovakvi problemi nikako ne iskljucuju i kod odraslih životinja. Kod odraslih životinja uzroci opstrukcije su na prvom mestu kosti a zatim igracke i predmeti koje životinje kroz igru slucajno progutaju. Kod macaka se strana tela u digestivnom traktu srecu rede nego kod pasa jer su macke opreznije prilikom unošenja namirnica i predmeta.
Funkcionalne opstrukcije tankih creva su opisane, ali su retke. Kod funkcionalnih opstrukcija ne postoji mehanicki uzrok koji sprecava ili otežava pasažu hrane, vec je u pitanju problem u pokretljivosti creva. Creva su slabo ili uopšte nisu pokretna citavom svojom dužinom ili na pojedinim segmentima, tako da dolazi do nagomilavanja hrane i tecnosti u njima.
Urodene anomalije na crevima vrlo cesto otežavaju normalnu pasažu sadržaja kroz lumen creva. U zavisnosti od vrste anomalije, štene ili mace mogu da ispoljavaju simptome odmah po rodenju, ali se cesto simptomi javljaju tek onda kada životinja pocinje da se pehranjuje ili da uzima cvršcu hranu.
Opstrukcija creva nastala iz bilo kog od navedenih uzroka, dovodi do simptoma koji mogu da budu vrlo ozbiljni i da ugroze život životinje. Dolazi do gubitka tecnosti i elektrolita kao i do poremecaja u njihovom odnosu, kao i do razvoja endotoksicnog ili septickog šoka. Rastezanje zida creva ispred mesta opstrukcije i posledice koje ovo rastezanje izaziva je glavni uzrok pojave klinickih simptoma. U delu creva ispred mesta opstrukcije dolazi do izrazitog porasta broja bakterija, a samim tim dolazi i do povecanja kolicine bakterijskih egzo i endotoksina. Neki egzotoksini deluju na sluzokožu creva i smanjuju ili sprecavaju apsorpciju sadržaja, a povecavaju sekreciju, i na taj nacin dovode do gubitka tecnosti iz organizma. Dolazi i do resorpcije endotoksina u krvotok i razvija se endotoksemija i endotoksicni šok.
Klinicki znaci
U zavisnosti od mesta opstrukcije, kao i u zavisnosti od toga da li je opstrukcija totalna ili parcijalna, i da li je u pitanju prosta ili strangulaciona opstrukcija, ispoljavace se i klinicki simptomi.
Kada je u pitanju na primer parcijalna, prosta opstrukcija, simptomi su u pocetku vrlo blagi, gotovo neprimetni. Oboleli pas ili macka povremeno pokazuju nejasne klinicke simptome: uznemireni su, stenju, cvile, odbilaju hranu, dešava se i da povracaju, ali periodi sa simptomima se smenjuju sa periodima kada se životinja sasvim normalno ponaša, eventualno, s vremena na vreme pokaže neki od navedenih simptoma. Medutim, kako vreme prolazi, simptomi postaju sve izraženiji, životinja mršavi, neraspoložena je, apetit joj je slab, povraca sve cešce i intenzivnije, bezvoljna je. Telesna temperatura u pocetku nije povišena, ali kasnije, sa napredovanjem klinicke slike, može da dode i do porasta telesne temperature. Ponekad prode i po cetiri nedelje od pocetka bolesti pa do pojave za vlasnika jasno uocljivih simptoma. Ima i slucajeva kada se simptomi razvijaju mesecima pa i godina, na primer u slucaju pojave i porasta tumora u trbušnoj duplji koji kako raste, vrši sve veci i veci pritisak na creva.
Kod totalnih ili strangulacionih opstrukcija creva simptomi su drasticniji i klinicka slika je puno dramaticnija. Životinja naglo pocinje da povraca, apaticna je, potpuno odbija hranu, teško ustaje, uznemirena je, pokazuje bolnost u predelu trbuha. Opšte stanje životinje se rapidno pogoršava, i ako ne dode do blagovremene intervencije veterinara, životinja uginjava.
Dijagnoza
Vlasnik veterinaru treba da isprica što više o svim simptomima koje je kod svog ljubimca primetio, kao i da skrene pažnju veterinaru ako njegov ljubimac ima naviku da u usta uzima razlicite predmete. Važno je da vlasnik isprica i to da li je njegov ljubimac bolovao od neke bolesti u poslednje vreme, narocito treba da naglasi ako je imao bilo kakve digestivne smetnje i kako su se one manifestovale.
Veterinar opštim klinickim pregledom može da dobije važne podatke koji ce mu pomaci u postavljanju konacne dijagnoze. Narocitu pažnju veterinar obraca na izgled i boju vidljivih sluzokoža pacijenta kao i na prepipavanje abdominalne regije. Prepipavanjem abdomena veterinar može da postavi sumnju na postojanje invaginacije creva, na postojanje stranog tela ili tumora u abdomenu.
Vrlo važan metod u dijagnostici opstruktivnih poremecaja u crevima je rentgenološki pregled. Uz pomoc rentgenološkog pregleda nativnom grafijom i uz pomoc kontrasta najcešce je moguce postaviti tacnu dijagnozu. Ultrazvucni pregled je takode koristan metod za dijagnostiku jer njime mogu da se otkriju tumori u abdomenu, invaginacije, cesto i strana tela.
Labaratorijski pregledi najcešce ne daju presudne podatke za postavljanje dijagnoze ali su važni jer govore o opštem stanju pacijenta i o eventualnom postojanju endotoksemija. Posebno je važno da veterinar ima uvid u opšte stanje pacijenta ako opstruktivni problem mora da se rešava hiruškom intervencijom.
Terapija
U terapiji opstruktivnih oboljenja creva najvacnije je, ako je moguce, otkloniti uzrok koji je do opstrukcije doveo. Uzrok opstrukcije se u najvecem broju slucajeva rešava operativnim zahvatom. Veterinar treba da proceni da li operativni zahvat može da se izvrši odmah po dijagnostikovanju oboljenja ili je potrebno da se prethodno, koliko je moguce, stabiliše stanje pacijenta. Svaki pacijent koji treba da bude operisan podvrgava se davanju infuzionih rastvora i lekovitih sredstava koji poboljšavaju opšte stanje. U zavisnosti od trajanja oboljenja kao i stepena opstrukcije, zavisice i uspeh hiruškog zahvata kao i kasniji oporavak pacijenta. Neke životinje se po zahvatu, uz odgovarajuce mere nege, ishrane i držanja brzo i lako oporavljaju, dok kod nekih koje su duže bolovale ili kod kojih je postojala totalna opstrukcija creva, period oporavka traje mnogo duže, a moguce su i trajne posledice.
Opstruktivna oboljenja creva ciji je uzrok funkcionalni poremecaj creva se lece konzervativnim metodama. Medutim, za pse ili macke sa ovakvim oboljenjima, prognoza je jako loša. Ovakvim životinjama je gotovo uvek potreban svakodnevni tretman i savesna i uporna nega vlasnika i veterinara, ali i pored toga,cesto terapija ne daje najbolje rezultate.
Autor: dipl.vet.spec. Nikoleta Novak
Izvor: www.vetnovak.com
Intestinalna oboljenja karnovora
Sitni virus kanida
Uz enteritis, parvovirus pasa tip 1 izaziva miokarditis i respiratorno oboljenje kod mlade štenadi. Virus je široko rasprostranjen u populaciji pasa ali se oboljenje dijagnosticira jedino sporadicno. Virus se širi oronazalnim putem. Uginuce fetusa i apsorpcija embrija javljaju se izmedu 25 i 35 dana graviditeta. Mikroskopski, crijevne lezije se sastoje od hiperplazije enterocita sa eozinofilnim i amfofilnim intranuklearnim inkluzinim tjelašcima u stanicama vrhova crijevnih resica. Nekroza kripti, karakteristicna za infekciju sa parvovirusom pasa tip 2, nije prisutna.
Upalno obojenje crijeva
Kod pasa i macaka ovo oboljenje se mikroskopski odreduje kao limfoplazmacitarni enteritis. Dijagnoza se može postaviti biopsijom. Pasmine sa sklonošcu za ovo oboljenje ukljucuju basenji i njemackog ovcara. Uzrok nije poznat, ali prisustvo brojnih limfocita i plazmacita sugeriše problem u imunološkom odgovoru. Poremecaj resorpcije i hronicna enteropatija tipa gubljenja proteina mogu biti rezultat izraženih infiltrata limfocita i plazmacita u lamini proprii. Kod macaka, ali ne i kod pasa, dijetarni antigeni izazivaju odredene slucajeve upalnog oboljenja crijeva; stoga se kontrola ove bolesti može postici regulacijom hrane. Podaci iz praske ukazuju da limfocitni plazmacitni enteritis macaka može biti uvod za crijevni limfom u pojedinim slucajevima.
Histiocitni ulcerativni kolitis
Zbog pojave kod boksera i genetski srodnih francuskih buldoga, ovo oboljenje se naziva kolitis boksera. Opcenito se javlja kod pasa mladih od 2 godine. Psi mogu imati mekan feces, ali cesto nemaju proljev niti gube na težini. U nekim slucajevima, u stolici se pojavljuju mukus i krv. Lezije, koje se vide protoskopijom, tipa su odignutih ulcerativnih nodula. Mirkoskopski, kolon je ulceriran i ima izražene infiltrate makrofaga koji sadrže PAS-pozitivan materijal.
Rezultati imunocitohemijskih i elektronsko mikroskopskih istraživanja ukazuju da su makrofazi u granulomatoznom kolitisu bokser pasa ispunjeni sa E. coli antigenom.
Limfni cvorovi koji dreniraju kolon, cekum ili rektum te oni koji primaju aferentne limfne sudove iz limfnih cvorova kolona, povecani su i pokazuju limfoidnu hiperplaziju. Kod teško oboljelih pasa, limfadenopatija je generalizirana, i makrofazi se nalaze u mnogim perifernim limfnim cvorovima.
Ulcerativni kolitis macaka
Ulcerativni kolitis macaka je makroskopski i histološki analogan oboljenju pasa, histiocitnom ulcerativnom kolitisu. Uzrok nije poznat.
Histoplazmoza pasa
Histoplazmoza se najcešce javlja u Ohaju i dolini rijeke Misisisipi. Ova zoonotska sistemska gljivica može u odredenim slucajevima inficirati crijeva. Vjeruje se da je rezervoar tlo i izmet ptica. Ovi mikrobi se mogu dobiti inhalacijom ili konzumacijom. Kvasac invadira tkiva, izaziva nekrozu, i umnaža se u makrofazima, dovodeci do granulomatoznih lezija u plucima, crijevima, limfnim cvorovima, jetri i drugim organima. Klinicki, psi sa intestinalnom histoplazmozom imaju tvrdokoran hronicni proljev, progresivan gubitak težine, anoreksiju, umorni su, dlaka im je loša i anemicni su. Kod nekih pasa prisutni su respiratorni znaci i periferni limfadenitis. Pulmonarna histoplazmoza je cešca od crijevnog oblika. Makroskopski, tanka crijeva imaju nabranu mukozu i ulkuse. Mezenterijalni limfni cvorovi su povecani i cvrsti. Jetra je povecana i mrljasta. Pluca imaju podrucja sive ili crvene konsolidacije. Zid kolona je zadebljao, a nabori mukoze kolona su izraženi.
Lamina propria ileuma i kolona je zadebljala usljed makrofaga koji sadrže uzrocnika, Histoplasma capsulatum. Makrofazi nisu u stanju da probave fagocitirane gljivice, i nakupljaju se u velikom broju, što dovodi do nabiranja površine mukoze. Upala se širi kroz mišicne slojeve te u limfne sudove i subserozu. Regionalni limfni cvorovi imaju velike mase makrofaga u kortikalnim i medularnim sinusima. Jetra ima brojne nakupine makrofaga ispunjenih kvascima.
Multifokalni eozinofilni gastroenteritis pasa uzrokovan glistama
Multifokalni eozinofilni gastroenteritis pasa je oboljenje mladih pasa, obicno mladih od 4 godine, izazvano migrirajucim larvama askarida, Toxocara canis. Ovo oboljenje je rijetko. Bolest cesto pocinje u štenarama koje imaju nezadovoljavajucu higijenu i kontrolu parazita. Klinicki se uocava hronicni proljev, umjereni gubitak težine, intermitentna ili stalna eozinofilija, te povecana koncentracija beta-globulina u serumu. Koncentracija albumina u serum u, testovi apsorpcije te kontrastna radiografija tankih crijeva obicno su normalni.
Larve T. canis ulaze oralnim putem, invadiraju mukozu želuca i tankih crijeva, i onda ih zaustavlja i lokalizira upala koju izazivaju. Odrasle kuje cesto nose mnogo larvalnih parazita u svojim tkivima. Larve migriraju u uterus i fetuse tokom graviditeta. Ubrzo nakon rodenja, vjerovatno kao reakcija na hormonalne stimuluse, larve se usmjeruju u mlijecnu žlijezdu, gdje se luce u mlijeko kuje. Larve askarida takode se mogu dobiti fekalnom kontaminacijom sisa ili od ambijenta štenare. Larve koje štenad konzumiraju obicno prolaze mukozu želuva i tankih crijeva i putuju duž intestinalnih limfnih sudova ili portalne vene do jetre a onda do pluca. Tu se razvijaju u larve treceg stepena, koje se onda iskašlju i progutaju. U gastrointestinalnom traktu, te larve sazrijevaju do odraslih valjkastih crva. U velikoj vecini izloženih pasa, larve askarida prolaze kroz tkiva i kompletiraju životni ciklus za nekoliko sedmica, ili pak larve zaustavi i ubije stavranje granuloma, što dovodi do nekroze parazita i kalcifikacije. Psi koji imaju razvijen multifokalni eozinofilni gastroenteritis imaju T. canis larve zadržane u gastrointestinalnom zidu imunološkom reakcijom i okružene su eozinofilima, ali još uvijek izgledaju vitalne. Ove askaridne larve mgu ostati lokalizirane i vitalne u zidu želuca i tankih crijeva i 4 godine. Otpadni produkti parazita su hemotakticni za eozinofile. Multifokalni agregati eozionofila javljaju se duž putanja kojima prolaze askaridne larve i nalaze se u mukozi i submukozi želuca i tankih crijeva, u mezenterijalnim limfnim cvorovima, u vezivnom tkivu pankreasa, u portalnom podrucju jetre, te u bubrezima i plucima.
Difuzni eozinofilni gastroenteritis
Mada ovaj tip eozinofilnog gastroenteritisa ima predilekciju za njemacke ovcare, javlja se i kod drugih pasmina pasa i macaka. Karakteriše se rekurentnim epizodama proljeva povezanim sa eozinofilijom u tkivima i cirkulaciji. Povecana koncentracija eozinofila u cirkulaciji kao i unutar lezija ukazuje na reakciju preosjetljivosti na neku konzumiranu supstancu ili parazite. Uzrok nije identificiran. Nema makroskopskih lezija. Histološki, eozinofili izraženo infiltriraju sve slojeve želuca i crijeva.
Proliferativni enteritis
Ovo zoonotsko stanje javlja se kod svih vrsta sisara. Karakteriše se segmentalnom proliferacijom epitela ileuma i debelih crijeva. Uzrok je povezan sa Campylobacter spp. infekcijom. Dijagnoza zavisi od karakteristicnh histopatoloških nalaza i utvrdivanja bakterija oblika zareza u citoplazmi epitelnih stanica kripti crijeva. Bar kod pasa, vecina slucajeva se javlja kod štenadi mlade od 3 mjeseca. Klinicki se uocava proljev koji traje 5 do 15 dana. Proljev sadrži mukus ili je vodenast, sa ili bez krvi, i prati ga djelomicna anoreksija, povracanje i blaga groznica.
Enteropatija tipa osjetljivosti na pšenicu kod irskih setera
Ovo nasljedno stanje, slicno enteropatiji tipa osjetljivosti na gluten kod ljudi, prva je opisana enteropatija uzrokovana hranom kod pasa. Karakteriše se u pocetku povecanim brojem intraepitelijalnih limfocita i peharastih stanica a kasnije djelomicnom atrofijom resica, osobito jejunuma.
Trovanje lososom
Trovanje lososom je akutni granulomatozni enterokolitis pasa i lisica. Oboljevaju životinje koje jedu losose koji nose u sebi metilj Nanophyetus salmincola. Ova mala trematoda je nosilac Neorickettsia helminthoeca, 0,3 mikrometra velike kokoidne rikecije. Šest do osam dana nakon konzumiranja ribe invadirane parazitima, psi postaju akutno bolesni, febrilni i potišteni. Oobljele životinje imaju okularni i nazalni iscjedak, jak proljev, povracanje, potpunu anoreksiju te povecane tonzile, jetru i limfne cvorove. Netretirane životinje ugibaju unutar 6 do 10 dana od pocetka znakova. Najkarakteristicnija makroskopska lezija kod trovanja lososom je hemoragicna upala zida crijeva koja se može pružati od pilorusa do anusa. Primarne lezije su u lamina propria i submukozi crijeva i sastoje se od krvarenja, nekroze i infiltrata limfocita, plazmacita, makrofaga i neutrofila. Makrofazi sadrže veliki broj rikecijskih elementarnih tjelašaca koja se mogu ustanoviti korištenjem Giemsa bojenja. Zahvaceni su periferni limfni cvorovi, ali manje teško od regionalnih cvorova crijeva. Karakteristicni makrofazi, koji sadrže gimzom obojena elementarna tjelašca, javljaju se u perifernim limfnim cvorovima, slezeni, jetri, plucima i stanicama krvi, te u intracerebralnim lezijama.
Mukozni kolitis pasa
Mukozni kolitis pasa se javlja rijetko. Sporadicno je utvrden kod belgijskog tervurena, jazavcara, njemackog ovcara, starog engleskog ovcarskog psa, te škotskog ovcara. Oboljevaju odrasli psi, u dobi od 3 do 6 godina, a mužjaci izgleda da su neproprcionalno više zahvaceni. Uzrok mukoznog kolitisa nije poznat. Karakter lezija ukazuje da uzrocnik oštecuje epitel kolona i, zatim, lezija se ponavlja usljed stalnog prisustva antigena, mikrobne flore ili imunoloških reakcija.
Psi sa mukoznim kolitisom obicno su afebrilni, imaju hronican proljev, i defeciraju svježu krv. Može i da ne bude gubitka težine. Ako je kolitis težak, medutim, sekundarni efekti doprinose lošem zdravlju te nastaje anoreksija i gubitak težine. Tenezam je istaknut klinicki simptom ako je obolio rektum. U fecesu u nekim slucajevima mukoznog kolitisa mogu se ustanoviti granulociti.
Izvor: Sapica
Slezena
Slezena je relativno velik trbušni organ, a kod pasa i macaka smještena je u gornjem lijevom dijelu trbušne šupljine. Mnogi vlasnici kucnih ljubimaca ne znaju za važnost ovog organa. No ne samo da slezena ima mnogo važnih funkcija nego su bolesti slezene kod pasa dosta ceste.
Slezena je najvažniji hematopoetski organ tijekom fetalnog razvoja. Ova aktivnost se postepeno smanjuje pa kod odraslih pasa i macaka nema tu funkciju, no zadržava mogucnost hematopoeze što se dogada kod nekih patoloških stanja.
Struktura krvnih sudova u samoj slezeni vrlo je specificna. Krv cirkulira na taj nacin da je u neposrednom kontaktu sa specijalnim stanicama koje imaju svrhu filtrirati krvne stanice. Tako slezena "prepoznaje" defektne eritrocite (crvena krvna zrnca) i odstranjuje ih iz cirkulacije, dok zdravi eritrociti normalno prolaze kroz nju. Slezena je vrlo djelotvorna u hvatanju i uništavanju cak i onih eritrocita koji su minimalno promijenjeni. Razlog tome je da se eritrociti moraju provlaciti kroz vrlo uske krvne sudove slezene. Oni pri tome moraju mijenjati oblik. Ukoliko nisu dovoljno elasticni za takvo provlacenje bivaju uništeni. Takvo uništavanje prvenstveno je namijenjeno "starim" eritrocitima.
Još jedna važna funkcija slezene jest njena sposobnost da pohrani krv. Kod pasa i macaka ta je sposobnost slezene znacajno veca nego u covjeka. Ona može pohraniti i do 20% od ukupnog volumena krvi. Ovakav rezervoar krvi dobro dode u mnogim situacijama. Tako ce se slezena kontrahirati i osloboditi spremljenu krv tijekom veceg fizickog napora i kada dode do gubljenja krvi.
Ako imamo na umu život pasa i macaka u prirodi (lov, moguce ranjavanje i slicno) jasno je da je ova funkcija jako važna. Osim crvenih krvnih zrnaca u slezeni su pohranjeni i trombociti-stanice zadužene za zgrušavanje krvi. Tako nekada kod životinja koje su obilno krvarile u roku od par sati nema pada broja eritrocita i trombocita u krvnoj slici jer slezena uspije kompenzirati taj gubitak.
Osim navedenog slezena je i dio imunološkog sustava organizma. Sudjeluje u stvaranju nekih imunoglobulina koji imaju funkciju kod obrane organizma prvenstveno od bakterijskih infekcija. Zato su bakterijske infekcije ceste nakon operativnog zahvata kojim se odstrani slezena jer oduzmemo i dio obrane organizma. Osim od bakterijskih infekcija slezena ima zadatak i kod obrane od parazita koji parazitiraju u krvi kao što su babesia i hemobartonella.
Osim navedenih razjašnjenih funkcija, slezena je ipak dijelom misteriozan organ.
Tako se zna za njeno sudjelovanje u procesima razgradnje nekih enzima, u modulaciji krvnog nivoa nekih hormona, te priaktivaciji faktora koagulacije no ove funkcije nisu još do kraja pojašnjene.
Bolesti slezene su dosta cesto posebno kod pasa. Na prvom mjestu su tumori koje dijelimo na maligne i benigne.
Osim tumora, okrugla masa na slezeni može biti hematom (posebno kod trauma i to prometnih nezgoda) ili absces. Ukoliko je slezena difuzno povecan govorimo o splenomegaliji. Splenomegalija se javlja kod cijelog niza razlicitih patoloških stanja.
Bolesti slezene
Patološke procese na slezeni dijelimo u dvije skupine.
Prva skupina su lokalizirana povecanja slezene kod kojih je povecan samo jedan dio slezene. Takva povecanja obicno su okrugla, a ovisno o velicini možemo ih palpirati u gornjem lijevom kvadrantu trbušne šupljine. Druga skupina oboljenja su difuzna povecanja cijelog organa što nazivamo splenomegalija.
Lokalizirana povecanja cešca su u pasa, dok su kod macaka cešce promjene cijelog organa.
Lokalizirana povecanja slezene dijelimo na neoplasticna i neneoplasticna. U prvoj skupini su tumori koji mogu biti maligni ili benigni, a u drugu spadaju hematomi i abscesi.
Hemangiosarkom je maligni tumor slezene s kojim se vrlo cesto srecemo kod pasa. Obicno su to stariji psi velikih pasmina i to prvenstveno mužjaci. Predisponirani su njemacki ovcari i zlatni retriveri. Klinicki znakovi nisu specificni, no dolazi do smanjenja apetita, opce slabosti životinje, povracanja. Ponekad vlasnici primijete da je došlo do povecanja trbuha. Vidne sluznice su blijede. U krvnoj slici nalazimo jako snižen broj trombocita i eritrocita, a povecan broj bijelih krvnih zrnaca. Velike tumore lako cemo napipati pri rutinskom pregledu psa, a tocnija dijagnoza postavlja se ultrazvukom. Terapija je kirurška, no nažalost radi se o malignom tumoru pa kod 50% operiranih pacijenata (u vrijeme postavljanja dijagnoze) nademo metastaze na drugim trbušnim organima. Operativnim zahvatom odstranimo kompletan organ.
Hemangiomi i hematomi slezene takoder su cesti. Terapija je takoder kirurška (odstranjivanje cijele slezene) a za razliku od prognoze kod hemangiosarkoma ovdje je prognoza dobra.
Pas bez slezene može živjeti sasvim normalan život samo ga treba paziti od eventualnih ugriza drugih pasa jer je povecan rizik bakterijskim infekcija.
Splenomegalija ili difuzno povecanje cijele slezene može biti uzrokovano razlicitim patološkim procesima. Dijagnostika nije uvijek jednostavna jer se može desiti da je slezena povecana, ali ne toliko da bi to razaznali palpacijom ili ultrazvukom. Isto tako ponekad dolazi do fiziološkog povecanja slezene - dakle organ je povecan ali to nije uzrokovano bolešcu. Splenomegalija može nastati kao posljedica upalnog procesa, pa je nazivamo inflamatornom splenomegalijom, zatim može nastati kad je slezena previše zaposlena proizvodnjom antitijela kod nekih kronicnih bakterijskih infekcija što nazivamo hiperplasticnom splenomegalijom. Kongestivno povecanje slezene nastaje kada se ona napuni krvlju. Sa ovim se srecemo kod torzije organa (okretanja) pri cemu može doci do torzije samo želuca, samo slezene ili oba organa.
Tamara Ferari-Miškulin
Izvor:eBurza

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:13 pm

Upala vanjskog slušnog kanala u pasa i macaka
Bolesti vanjskih zvukovoda razmjerno su cesta pojava u naših domacih mesojeda. Opcenito gledano, vecina tih oboljenja su upale razlicitog karaktera , uzrokovane brojnim biološki prepoznatljivim cimbenicima kao što su to šugarci, bakterije, gljivice itd, a ponekad uzrok može biti i alergija ili neka druga oboljenja kože kao što je to seboreja. Pogodovni cimbenik za razvoj upalnih procesa na ovom mjestu je i anatomska grada ušiju u pojedinih pasmina pasa, pa su oboljenja ovog dijela tijela ucestalija u dugouhih i dugodlakih pasmina pasa u kojih je prirodno prozracivanje slušnog kanala jako otežano. Osim toga , takve su pasmine obicno i nešto nižeg rasta, pa su slušni kanali izloženiji ulasku raznih stranih tijela medu kojima velik znacaj imaju razne trave i sjemenke, a posebice klasic divljeg jecma.
Jedan od najcešcih uzrocnika upale vanjskog zvukovoda je ušni šugarac Otodectes cynotis koji parazitira na tom mjestu, a hrani se ušnim lojem pri cemu podražuje sluznicu koja postaje sklonija razvoju sekundarnih bakterijskih i gljivicnih infekcija. U novije vrijeme sve veci znacaj u razvoju ovih oboljenja pridaje se i raznim alergijskim stanjima kao što su alergijske upale kože. Nemali znacaj za nastanak ovakvih stanja ima nepravilna prehrana i držanje pasa i macaka, kao i neprikladni šamponi za kupanje životinja.
Zdravo uho je uvijek cisto, pa svaka pojava suvišne masnoce u slušnom kanalu ukazuje da nešto nije u redu. Kako upalni proces napreduje, životinja pocinje pokazivati odredene znakove bolesti kao što su tresenje glavom i cesto cešanje po uhu. Kod jace razvijene upale prisutna je i jaka bol, pa životinja drži glavu nakrenutu na jednu stranu, a cesto takvo stanje prati i iscjedak iz uha, cesto i gnojnog karaktera.
Kada vlasnik uoci neke od ovih znakova potrebno je cim prije potražiti veterinarsku pomoc za bolesnu životinju. Uz klinicku pretragu, dijagnoza se postavlja i odredenim dodatnim pretragama i nakon toga odreduje se lijecenje. Uspjeh lijecenja ovisi o uzrocniku bolesti i starosti procesa, no unatoc cinjenici da veci broj životinja nikad u potpunosti ne ozdravi, takvo se stanje može održavati u, za životinju podnošljivim okvirima.
Hematom uške Hematom je izljev krvi u novostvorenu šupljinu unutar tkiva. Nakon ozljede krvne žile, krv naglo i pod tlakom ulazi u tkivo, razmice tkivne strukture i stvara šupljinu u kojoj se nakuplja, sve dok tlak krvi sam ne komprimira ozlijedenu žilu. Sudbina krvnog izljeva ovisi o njegovoj velicini i lokalizaciji te stupnju promjena samog tkiva prožetog krvlju. Oštecene krvne žile zatvaraju se trombom, a krv u hematomu se brzo gruša. U samom pocetku zbog povecanog osmotskog tlaka, hematom navlaci tekucinu iz okolnog tkiva i tako se volumen tekucine u hematomu još više povecava. Nakon nekoliko dana dolazi do tzv. retrakcije ugruška i resorpcije tekucine u okolno tkivo, a time i do smanjenja hematoma.
U pasa i prasadi, a ponekad i u drugih životinja nastaje hematom uške, koja je zbog svoje grade i izloženosti povredama veoma pogodna za nastanak hematoma. Uška je obilno prožeta krvnim žilama, a s obje je strane omedena kožom, dok se izmedu nalazi hrskavicno tkivo. Povrede krvnih žila uške nastaju obicno zbog silovitog tresenja glavom ili neprestanog cešanja po uhu tijekom upale vanjskog zvukovoda uzrokovanog raznim cimbenicima (ušna šuga, strano tijelo u zvukovodu, bakterije, gljivice itd.).
Za nastanak hematoma uške predisponirane su pasmine životinja s dugim velikim i visecim uškama. Hematom uške nastaje naglo (unutar nekoliko sati). Cijela uška je izrazito otecena, napeto fluktuirajuce konzistencije, u pocetku veoma bolna na dodir i umjereno temperirana, dok kasnije temperiranost i bolnost nestaju. Ukoliko se hematom uške ne lijeci, dolazi do proraštanja ugruška vezivnim tkivom i posljedicne deformacije uške. Moguce su i sekundarne infekcije, a može doci i do zagnojavanja hematoma, pa govorimo o apscesu uške.
Lijecenje se provodi kirurški i to punkcijom ili incizijom uške uz pražnjenje sadržaja. Nakon kirurškog zahvata, ponekad je dostatan kompresivni povoj, a nekad je potrebno prošivanje uške posebnom tehnikom, sve u cilju da se onemoguci ponovno stvaranje šupljine i njeno ponovno ispunjavanje krvlju. Uz sve pobrojano, potrebno je otkloniti i primarni uzrok nastanka hematoma uške, a to je u vecini slucajeva upala vanjskog zvukovoda.
Autor: Velimir Glumac, dr. vet. med
Izvor: List Medimurje
Bolesti uha
Jedan od najcešcih problema zbog kojih vlasnici pasa, macaka i kunica dolaze kod veterinara su problemi sa slušnim kanalom. Prvi znakovi koji se primijete su: trešnja glavom, cešanje uha stražnjim nogama, trljanje ušima po zidu ili podu i držanje glave nagnute na onu stranu koja boli. Cesto se dogada da si životinja, zbog nekontroliranog cešanja, napravi rane oko ušiju ili na vratu koje se zbog infekcije mogu upaliti i krvariti. Dlaka oko uha može biti vlažna, slijepljena krvlju, cerumenom (ušni loj) ili gnojem. Iz uha se može osjetiti neugodan miris, a može se opaziti i iscjedak ili veca kolicina mrvicastog, smede-crnog cerumena. Uzroci bolestima uha mogu biti razliciti i povezani s vrstom i pasminom. Tako su kod pasa, posebno dugouhih, najcešce upale i strana tijela (klasic divljeg jecma). Kod macaka i kunica prevladava problem s parazitima u ušima. Upali uha mogu pogodovati razlicite stvari: toplo i vlažno vrijeme, cesto kupanje i skakanje u vodu, grubo cišcenje uha vatom i cupanje dlaka pincetom.
Jedinu pravu dijagnozu postavlja veterinar pregledom posebnim aparatom koji se zove otoskop. Ponekad prilikom pregleda zbog jako izražene boli treba ljubimca umiriti sedativima ili anestezijom i tek onda obaviti otoskopiju. Vrlo je važno prilikom pregleda utvrditi uzrok problema, stanje stijenke uha i u kakvom je stanju bubnjic (perforacija).
LIJECENJE : Ako je glavni uzrok boli i upale strano tijelo, treba ga oprezno i u cijelosti izvaditi. Tek nakon vadenja stranog tijela iz uha slijedi kapanje antibiotskim kapima koje propisuje veterinar nakon uvida u stanje bubnjica. Parazitarna upala uha takoder se lijeci kapima, ali su to antiparazitske kapi. Zabranjeno je bilo kakvo dubinsko "cišcenje" uha s vatom ili štapicima za uši. Nacin primjene kapi objasnit ce Vam veterinar, kao i intenzitet kapanja. U slucajevima kada je upala izrazito jaka osim lokalnih antibiotika u uho daju se i antibiotici bilo u usta (u obliku tableta) ili putem injekcija.
Izvor: veterinarska ambulanta Don
Upala sluznice usne šupljine (stomatitis)
Usta su, kao pocetni dio probavnog trakta, cesto izložena najrazlicitijim štetnim utjecajima, pa su stoga cesto sjedište najrazlicitijih patoloških procesa, pri kojima znacajno mjesto zauzima upala sluznice usta. Sluznica usta je dio sluznice probavnog trakta i oblaže usnu šupljinu, a promjene na njoj su ujedno indikator mnogobrojnih drugih oboljenja. Taj dio je veoma dostupan pogledu, koji je ujedno i sastavni dio opce klinicke pretrage životinje. Stomatitis dolazi u životinja kao samostalno oboljenje ili je samo jedan od simptoma u sklopu nekih drugih bolesti.
Upala sluznice usta kao samostalno oboljenje nastaje zbog direktnog podražaja koji djeluje na sluznicu. Podražajno djeluje gruba hrana, strana tijela (kosti, a posebno riblje), bolesti zuba kao i izmjena zubala, te prirodene i stecene nepravilnosti zubala. Sluznicu usta mogu oštetiti razne kemikalije (kiseline i lužine), što kod životinja nema veci znacaj. Prehladna hrana (iz hladnjaka ili nedovoljno odmrznuta), kao i prevruca hrana, takoder mogu smanjiti lokalnu otpornost sluznice usta i pogodovati razvoju upale.
U vecini slucajeva stomatitis je samo jedan od klinickih znakova, koji prate razna druga oboljenja, pa se javlja u sklopu uremije, trovanja teškim metalima, nedostatka vitamina A i C, a prati i neke zarazne bolesti. Klinicki znaci ovise o uzroku stomatitisa, trajanju bolesti, te o stupnju oštecenja sluznice usta. Ukoliko je apetit sacuvan uzimanje hrane je oprezno, a životinja prioritet daje tekucoj i kašastoj hrani. Žvakanje je tromo, a pri tome životinja slini i cestice hrane pomješane sa slinom ispadaju iz usta. Kod opsežnijih upala javlja se neprijatan zadah iz usta.
Po sluznici usta, usana i jezika, vidljive su najrazlicitije promjene, što opet ovisi o karakteru upale. Najcešce je to samo crvenilo sluznice koje može biti prošireno ili ograniceno, zatim razliciti mjehurici i cirevi, bijelo-žuckaste naslage razne debljine, otekline i slicno. Lijecenje se svodi na otklanjanje primarnog uzroka, uz lokalno lijecenje sluznice usta.
Izvor: Sapice
Dehidracija
Održavanje tekucine u samom tijelu bitno je psima jednako kao i ljudima. Dehidraciju uzrokuje nenadoknadiv gubitak tekucine u samom tijelu.
Psi gube tekucinu na slijedece nacine: obavljanjem nužde, ukoliko imaju proljev, disanjem, dahtanjem, ukoliko imaju groznicu te znojenjem na šapama.
Gubitak tekucine nadoknaduje se uzimanjem vode i vlažne hrane. Relativno malen gubitak tekucine (4-5%) može kao posljedicu imati vidljive znakove dehidracije.
Koji su znakovi dehidracije?
1. koža gubi vlagu pa time više nije toliko elasticna.
Doduše koža može zavarati vlasnike jer mladi i deblji psi imaju elasticniju kožu od starijih i mršavijih pasa. Važno je znati kako u normalnim okolnostima izgleda koža vašeg psa i kakva je na dodir. Primite nešto kože sa leda izmedu prstiju (palca i kažiprsta). Nakon što je pustite koža bi se odmah trebala vratiti na svoje mjesto. Kako tkivo ispod kože gubi vlagu tako se koža sporije vraca u svoj prvobitni položaj. U ekstremnim slucajevima koža se uopce ne vraca.
2. oci izgledaju upalo i suho.
3. usta su suha, desni i nos takoder.
4. odgodeno prokrvljivanje.
Podignite usnicu vašeg psa i pogledajte mu desni. Kažiprstom pritisnite dio desni dok ne postane svijetliji. Maknite prst i proucite koliko brzo se krv vraca u desni (taj dio desni koji ste pritisnuli bi trebao opet postati ružicaste boje). Desni zdravog psa odmah ce dobiti normalnu boju, dok u slucaju dehidriranog psa desni ce za otprilike 3 sekunde dobiti ružicastu boju.
Ukoliko vaš pas pokazuje vidljive znakove dehidracije odvedite ga veterinaru.
Kako izbjeci dehidraciju?
1. psi gube puno tekucine dok dahcu. Zdjelicu sa vodom uvijek držite punom kako bi pas mogao uvijek utažiti žed.
2. ako pas nije pio vodu duže vrijeme proces rehidracije trebao bi ici postepeno, pa psu dajte nekoliko gutljaja svakih par minuta. Naglo uzimanje vode nakon dužeg perioda žedi moglo bi dovesti do povracanja pa bi gubitak tekucine bio još veci od prvotnog.
3. psu ne dajte velike kolicine vode nakon napornih aktivnosti.
4. pricekajte nekoliko minuta nakon treninga pa psu daje manje kolicine vode svakih nekoliko minuta.
5. ako pas odbija piti vodu neki duži period odmah se konzultirajte sa vašim veterinarom.
Izvor: vau-vau portal
Dilatacija i torzija želuca
Dilatacija i torzija (proširenje i okretanje) želuca je oboljenje koje se javlja samo kod pasa, i to kod velikih rasa pasa sa dubokim grudnim košom kao što su nemacke doge, nemacki ovcari, bokseri, dobermani, veliki šnauceri... Postoje opisani slucajevi dilatacije i torzije želuca kod malih rasa pasa kao što su pekinezeri, ali u daleko manjem procentu nego kod velikih rasa pasa.Oboljenje se obicno javlja kod pasa starosti izmedu dve i deset godina.
Pravi uzrok ovoga oboljenja nije poznat, mada postoje terorije o genetskoj predispoziciji pasa na ovo oboljenje, sumnja se i na probleme u anatomskoj gradi i položaju organa u ovoj regiji, kao i na probleme u pokretljivosti želuca obolelih pasa. Fizicka aktivnost i nacin ishrane psa mogu biti predisponirajuci faktori za pojavu ove bolesti ali oni nisu njen uzrok.
Dilataciju želuca treba razlikovati od prepunjenosti želuca koja se javlja kada se pas prejede. Štenci su skloni prejedanju tako da se kod njih prepunjenost želuca javlja jako cesto, ali ne dolazi do razvoja simptoma dilatacije želuca. Dilatiran želudac kod obolelog psa je nadut jer je ispunjen velikom kolicinom vazduha i on može da ostane u svome položaju kada oboljenje nazivamo dilatacija želuca, ili može da se okrene oko svoje longitudinalne ose kada oboljenje nazivamo torzija ili volvulus želuca. Kada se torzija želuca pojavi, životinja vrlo brzo ulazi u stanje šoka, jer želudac, zbog svog promenjenog položaja, vrši pritisak na vitalne krvne sudove.
Klinicka slika
Prvi simpomi koje vlasnik primeti kod psa obolelog od dilatacije želuca su da pas naglo postaje neraspoložen, teško diše, uznemiren je, uplašeno i tužno gleda, slab je i bezvoljan. Ubrzo mu se javlja nagon za povracanjem i pas zauzima pozu koa da ce da povraca, primetne su i kontakcije trbušne muskulature ali pas ne uspeva ništa da ispovrati. Simptomi se vrlo brzo dalje razvijaju i postaju sve dramaticniji. Pas jedva da može da stoji na nogama, stomak mu je primetno nadut i sve se više i više povecava, gotovo primetno pred ocima vlasnika, sluzokože psa su upadljivo blede. Ako vlasnik ne reaguje brzo i ne odvede psa veterinuru, pasa može da ugine vrlo brzo od pojave prvih primetnih simptoma.
Dijagnoza
Uz pažljiv pregled dovedenog psa kao i na osnovu svega onoga što isprica vlasnik, veterinar ce vrlo brzo postaviti sumnju da je pas oboleo od dilatacije ili torzije želuca. Važno je da vlasnik veterinaru opiše sve promene i simptome koje je kod psa primetio kao i da kaže cime je pas hranjen, kada je imao poslednji obrok, da li je imao trening ili da li je bio u šetnji i kako se u šetnji ponašao.
Veterinar ce da izvrši sve opšte preglede psa, narocitu ce pažnju da posveti regiji želuca kao i izgledu vidljivih sluzokoža.
Dovoljno je da veterinar samo postavi sumnju da je u pitanju dilatacija ili torzija želuca, pa da bez daljih analiza odmah pristupi terapiji, jer se oboljenje jako brzo razvija i svaki trenutak je dragocen. Ako simptomi kod obolelog psa nisu najjasniji i ako opšte stanje psa nije alarmantno, veterinar obicno odlucuje da izvrši rentgenološki pregled psa.
Terapija
Prvi korak u terapiji životinje obolele od dilatacije ili torzije želuca je terapija protiv šoka.Pas se odmah prikljucuje na infuziju i veterinar odlucuje koju ce medikamente u antišok terapiji da primeni. Sledeci korak u terapiji je smanjivanje pritiska u želucu obolelog psa. Ako je moguce, veterinar ce da intubira psa i na taj nacin ce da oslobodi gasove iz želuca u spoljašnju sredinu. Zatim ce da, kroz isti tubus, pristupi ispiranju želuca psa i da iz želuca odstrani sav sadržaj. Ako veterinar ne može da intubira psa, izvršice troakiranje želuca i na taj nacin ce da oslobodi gasove iz želuca.
Kada se stanje psa donekle stabilizuje i kada se pritisak u želucu smanji, preporucljivo je da se izvrši rentgenološki pregled psa da bi se utvrdilo da li je u pitanju samo dilatacija, ili je došlo do torzije i volvulusa. Kada je u pitanju samo dilatacija želuca, operativni zahvat je dobro uraditi ali ne mora da se radi odmah vec može da se saceka da se stanje psa stabilizuje. Medutim, kada su u pitanju torzija i volvulus, hiruški zahvat mora da se izvede što pre. Osnovnni princip operativnog zahvata je da se želudac vrati u njegov fiziološki položaj i da se fiksira, tako da bi se sprecili recidivi.
Medutim, i kada vlasnik psa primeti prve simptome na vreme i operacija se izvede na vreme, smrtnost od ovoga oboljenja je jako velika i krece se izmedu 30-50 %. Kod preživelih pasa cesta je pojava srcanih smetnji, narocito aritmija kroz pola do tri godine od operacije. Ako u pitanju nisu teške aritmije, terapija za psa nije potrebna, ali ako veterinar proceni da su aritmije ozbiljne, primenice odgovarajucu terapiju.
Profilaksa
Svi buduci vlasnici pasa velikih rasa sa dubokim grudnim košem trebalo bi da se raspitaju o poreklu svog novog ljubimca kao i o zdravstvenom stanju roditelja i predaka. Vlasnici pasa rasa predisponiranih na ovo oboljenje nikako ne bi smeli svoje ljubimce da hrane hranom koja nadima . Takode nikako ne bi smeli u šetnju ili trening da izvode psa koji je skoro jeo, a pogotovo da sa njim ne izvode vežbe preskakanja prepona ili skakanja.

dipl.vet.spec.Nikoleta Kostic
Dr sci.vet.med. Slobodan Novak

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:14 pm

Epilepsija kod pasa Epilepsija je samo odreden i karakteristican nacin reakcije mozga na razlicita patološka stanja, dakle epilepsija je samo simptom nekog oboljenja. Ocituje se napadima gubitka ili poremecajima svijesti, motornim simptomima kao što su grcevi, te vegetativnim simptomima kao što su slinjenje, povracanje, nekontrolirano mokrenje i defekacija.
Kod vecine slucajeva epilepsije u pasa ne nalazimo uzrok pa taj oblik epilepsije nazivamo genuina ili idiopatska epilepsija. Prvi napadi javljaju se izmedu prve i cetvrte godine života, a nasljeduje se predispozicija za razvoj te vrste epileptickih napada. Sam napad možemo podijeliti u 4 faze. Prve dvije, prodromalni stadij i aura, najcešce se ispreplicu pa ih je teško opisati svaku za sebe. Znakovi se uglavnom stapaju, kod nekih slucajeva jednostavno izostanu, a trajati mogu od nekoliko sekundi, pa do nekoliko dana. Ta "uvertira" ocituje se nemirom, strahom, povracanjem, nervozom, skrivanjem od vlasnika ili pak pretjeranom privrženošcu vlasniku. Nakon toga nastupa treca faza napada tzv. iktus. Pas iznenada izgubi svijest, pada na tlo. Grcevi su prisutni vec u vrijeme padanja, pa su noge ispružene, vrat se savija unatrag. Zatim se javljaju ritmicki trzaji trupa koji mogu trajati od nekoliko sekundi pa do nekoliko minuta. Za vrijeme trajanja grceva ili nakon njih cesto dolazi do nekontroliranog mokrenja i/ili defekacije.
Nakon pada, vecina pasa ustaje - nastupa postiktalna faza, dezorijentirani su, kao da su gluhi i slijepi. Kada se stanje normalizira cesto postaju enormno žedni i gladni. Ovakav oblik epilepsije, najcešci u pasa, uglavnom se javlja kada pas spava, odnosno miruje, a vrlo rijetko u pokretu. Koliko god ovaj opis stravicno zvuci idiopatsku epilepsiju u pasa, vrlo uspješno možemo kontrolirati lijekovima.
Potrebno je redovito davanje lijekova (u tabletama, dakle ovisno o vlasniku) kojih doza se postepeno smanjuje u ovisnosti od pojavljivanja napada. U vecini slucajeva nakon nekog vremena (više mjeseci ili godina) pas nastavlja s normalnim životom bez napada i bez lijekova. Idiopatska epilepsija nije ni rijetka ni egzoticna bolest, a po podacima iz americke literature obolijeva i do 4% pasje populacije.
Drugi oblik epilepsije su simptomatski epilepticki napadi, dakle oni kojima znamo uzrok. U te uzroke spadaju tumori mozga, krvarenja, tromboze, degenerativne promjene izazvane virusom štenecaka, razna trovanja itd. Simptomatske epilepsije cešce se javljaju u doba odrastanja ili kod starih pasa, a lijecenje je usmjereno na primarni uzrok, pa o vrsti primarne bolesti ovisi i lijecenje i prognoza.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Gnojna upala maternice
Gnojna upala maternice ili piometra ozbiljno je bolesno stanje sa kojim se vrlo cesto srecemo i kod pasa i kod macaka.
U normalnom spolnom ciklusu pod utjecajem estradiola (jednog od spolnih hormona) dolazi do povecanja broja žlijezda u unutarnjoj stjenci maternice te do njihovog povecanja. Odnosno maternica se priprema za prihvat oplodenog jajašca. U slijedecoj fazi spolnog ciklusa (ukoliko se pas ili maca ne zapare), pod utjecajem drugog hormona, progesterona, dolazi do atrofije tih istih žlijezda. Poremecaj nastaje kada endometrijom nenormalno odgovori na podražaj progesteronom pa se spomenute žlijezde ne smanje, vec se formiraju ciste u kojima se akumulira tekucina. Osim u samim žlijezdama, do nakupljanja tekucine dolazi i u samom lumenu maternice. Ovo stanje nazivamo cisticna endometralna hiperplazija i kao takva nije opasna, te u pravilu ne izaziva nikakve simptome. Maternica može biti povecana, ali nema bolesti. Tekucina koja se u ovom slucaju nakuplja u maternici je sterilna, a ponekad se može pojaviti iscjedak i vulve koji podsjeca na bjelanjak. Ovako promijenjenu maternicu cesto nademo kod elektivnih sterilizacija kod inace potpuno zdravih ženki. Do gnojne upale dolazi kada u cisticno promijenjenu maternicu udu bakterije. Najcešce je to EColi no uzrocnici mogu biti i neke druge bakterije.
Kada nastane piometra pojavljuju se i sistemski simptomi bolesti. Najcešce su to srednje ženke stare oko 7 godina, ali može se pojaviti i kod vrlo mladih kao i kod vrlo starih kuja. Javlja se mjesec i pol do dva nakon tjeranja. Vlasnici primjecuju da je kuja bezvoljna, obicno puno pije i mokri, ima slab apetit. Ponekad se javlja gnojni iscjedak iz vulve i u tom slucaju je dijagnostika vrlo jednostavna. Kod tzv. zatvorene piometre, nema iscjetka jer je vrat maternice zatvoren, pa je dijagnostika kompliciranija. Potrebno je ultrazvukom ili rengenom utvrditi da je maternica velika, te krvnim pretragama obicno ustanovimo da je u organizmu proces gnojenja. Lijecenju se pristupa odmah, najprije naravno ukoliko to dozvoljava opce staje kuje ili mace konzervativnim metodama, odnosno antibiotskom terapijom, te i nekim drugim lijekovima kojim u slucajevima kada se radi o otvorenoj piometri postižemo brže pražnjenje nakupljenog sadržaja u maternici. Na taj nacin možemo držati bolest neko vrijem pod kontrolom, medutim u vecini slucajeva operativni zahvat odnosno sterilizacija kuje ili mace je jedini nacin kojim se piometra rješava jednom zauvijek.
Rizici za nastanak gnojne upale maternice nešto su veci u onih kuja koje su primale ostrogene hormone kod sprecavanja koncepcije (day after injekcija) ili progesteronske injekcije zbog sprecavanja nastanka tjeranja. "Kontracepcijske" injekcije povecavaju mogucnost nastanka piometre kao i tumora na dojkama - sadrže hormon progesteron tzv. cuvar trudnoce, pa dovedu organizam ženke u hormonalno stanje slicno trudnoci. Zato pod djelovanjem tog lijeka ne dolazi do spolnog ciklusa, odnosno kuje se ne tjeraju što je posebno važno onim vlasnicima koji nisu u mogucnosti paziti ženku 3 tjedna dok se tjera (kada je recimo slobodna u dvorištu). Jedna kontracepcija nece dovesti odmah do nastanka gnojne upale maternice, kao što je nece dobiti ni neke kuje koje dobivaju ove injekcije godinama, no dužni smo informirati vlasnike da ovo elegantno rješenje protiv tjeranja, okupljanja pasa oko vas i vaše kuce, svakako povecava rizik nastanka piometre.
Prvi znakovi piometre obicno se javljaju 2 mjeseca nakon završenog tjeranja. Ono što vlasnici najprije primjete je da kuja odjednom pocne piti puno vece kolicine vode nego inace, pa cešce i više mokri. Kod otvorene piometre primjetan je gnojni iscjedak iz vulve, cija boja i miris ovise o uzrocniku gnojnog procesa. Kuja je mirnija, letargicna, tjelesna temperatura može i ne mora biti povišena, ponekad se može vidjeti povecan i napet trbuh, povracanje i proljev, slabost stražnjih nogu.
Ono što je važno ovdje naglasiti je da što vlasnici ranije reagiraju na prve znakove bolesti, odnosno i na minimalno pogoršanje stanja to ce i samo lijecenje te i oporavak biti kraci i uspješniji. Kod nemalog postotka oboljelih od piometre, unatoc poduzetnom lijecenju i operativnom zahvatu ishod ne mora uvijek biti uspješan. Naime ukoliko je životinja dovedena veterinaru u momentu kada je vec nastala septikemija (prodor bakterija u krvi) ili endotoxemia (prodor bakterijskih toksina), a pogotovo ako je zbog nakupljenog gnoja kod zatvorene piometre došlo i do pucanja stjenke maternice, te izljeva gnoja u trbušnu šupljinu, a kao posljedice toga do razvoja peritonitisa, prognoza je tada vrlo loša.
Kada je jednom piometra dijagnosticirana ovisno o opcem stanju kuje i stadiju bolesti odlucujemo se za konzervativno ili kirurško lijecenje. Svakako se prije operativnog zahvata nastoji lijekovima dovesti kuju u što bolje stanje kako bi se smanjili rizici anestezije. Svakako treba korigirati dehidraciju, po mogucnosti svesti u tjelesnu temperaturu na normalu i napraviti osnovne krvne pretrage. Ukoliko ste vlasnik kuje koja ulazi u srednju životnu dob dobro je razmisliti o sterilizaciji kao elektivnom zahvatu, znaci operirati kuju u preventivne svrhe.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Hernija
U jedan od oblika promjena položaja crijeva, ali i drugih organa trbušne šupljine ubrajamo i hernije. U užem smislu taj pojam oznacava ispadanje crijeva, ali i drugih organa trbušne šupljine kroz prirodeni ili steceni otvor na trbušnoj stijenci s tim da se eventrirani organi nalaze u tzv. hernijalnoj vreci koju sacinjava potrbušnica, a pokriva je intaktna koža. Sadržaj kile najcešce cine crijeva, trbušna maramica, a rijede drugi organi trbušne šupljine kao što su maternica, mokracni mjehur itd.
Najucestalije su tzv. prirodene hernije koje nastaju kroz prirodne otvore na trbušnoj stijenci, pa tako razlikujemo pupcanu, preponsku, skrotalnu i femoralnu herniju, a postoje i neki drugi oblici koji dolaze rijede. Stecene hernije nastaju kroz životno stecene otvore trbušne stijenke, a najcešci uzrok tome su traume. Takav tip hernije može biti lociran bilo gdje, a najcešce na najnižim i postranim dijelovima trbušne stijenke. U tu skupinu ubrajamo i postoperativne hernije. Prirodene hernije, odnosno sklonost njihovom nastanku je nasljedna, pa bi takve životinje trebalo iskljuciti iz rasploda. Navedeni oblici hernija su vidljivi i za laika (postoje i neki oblici hernija, tzv. unutarnje hernije koje se ne mogu otkriti vanjskom pretragom). Vanjska hernija ocituje se kao bezbolna oteklina razlicite velicine, ogranicena od okoline, mekano flukturirajuce konzistencije, a sadržaj se može potisnuti u trbušnu šupljinu, nakon cega se pipa otvor hernije, tzv. hernijalni prsten.
Kao komplikacija hernije dolazi ukliještenje hernijalnog sadržaja u hernijalnom prstenu. U tom slucaju se opce stanje životinje naglo pogoršava, hernija postaje temperirana i bolna na dodir, životinja pokazuje izrazit nemir, a krajnji ishod je uginuce za 1-2 dana (izuzetak je kad sadržaj kile cini samo trbušna maramica, pri cemu je krajnji ishod upalni proces koji dovodi do sraštavanja tog dijela s okolinom bez drugih znakova). U obzir dolazi jedino kirurško lijecenje, a ukoliko se radi o preponskoj ili skrotalnoj herniji, tijekom operacije mužjak se istodobno i kastrira.
Difragmatska hernia
Diafragma ili ošit je mišicna opna koja odjeljuje prsnu od trbušne šupljine. Naglo povecanje tlaka unutar trbušne šupljine može dovesti do trganja opita, a nastalo stanje nazivamo hernijom. Povecanje tlaka u trbušnoj šupljini u pravilu nastaje zbog tupih udaraca u podrucju trbuha, najcešce kod udaraca autom ili padova sa vecih visina. Sa ovakvom posljedicom traume srecemo se uglavnom kod macaka. Najvažniji simptom zbog kojeg se oboljelu životinju obicno dovede veterinaru jest otežano disanje. Životinja diše sa naporom i to tako da pomice samo trbušne mišice. Pri trganju ošita nastati ce veci ili manji otvor. Može se dogoditi da je otvor u pocetku malen pa simptomi nisu izraziti, a sa vremenom se povecava. Kod vecih otvora na diafragmi dolazi do ulaska trbušnih organa u prsnu šupljinu gdje okupiraju slobodan prostor i kompromitiraju rastezanje plucnih krila, a samim time i disanje životinje. U težim slucajevima može se desiti da svi trbušni organi "skliznu" u prsnu šupljinu (jetra, slezena, želudac i veci dio crijeva) pa trbušna šupljina ostane prakticki prazna. Ponekad možemo napipati samo nategnuto debelo crijevo u trbuhu, dok u prsnom košu istovremeno cujemo peristaltiku crijeva.
Konacna dijagnoza se uspostavlja rentgenskom snimkom. Kako se otvor u ošitu može postepeno povecavati ponekad problemi nastanu i nekoliko mjeseci nakon inicijalne traume. Cim posumnjamo na ovaj problem nastojimo od vlasnika dobiti informaciju o tome da li je maca pala ili ju je možda udario auto. Veci je problem sa mackama koje žive vani jer tada nemamo nikakvih anamnestickih podataka. Diafragmatska hernia lijeci se kirurški, operativnim zahvatom kojim saniramo nastali otvor i vratimo trbušne organe na njihovo mjesto. Operaciji se pristupa onda kada je bolesna životinja stabilizirana dovoljno da može podnijeti anesteziju. Dakle, nije svaka diafragmatska hernia hitnoca, vec operiramo onda kada smo kompenzirali eventualno prisutan šok, te možebitne druge povrede. Anestezija je vrlo važna u ovom slucaju, jer životinja prilikom otvaranja prsne šupljine prestaje samostalno disati što znaci da mora biti intubirana kako bi mogli asistirati disanju.
Mortalitet kod takvih zahvata se krece oko 20%, što apsolutno ovisi o stanju mace prije same operacije. Veci je postotak mortaliteta u životinja koje se operiraju unutar 24 sata od nastale traume, jer za takve nestabilizirane životinje anestezija i sam operativni zahvat predstavljaju dodatni stres.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: eBurza
Pupcana kila
Pupcana kila kod štenadi izgleda kao malena loptica na sredini trbuha. Na dodir je obicno mekana, nije bolna pa štene nece protestirati ako je pipkate.
Pupcane kile skoro uvijek su urodene. Ventralna stijenka trbuha formira se tokom embrionalnog razvoja na nacin da se dijelovi buduce stijenke spajaju formirajuci otvor kroz koji prolazi pupcana vrpca. Rodenjem, taj se otvor zatvara, a na njegovom mjestu ostaje pupcani ožiljak. Pupcana kila nastane kada pupcani prsten nije formiran kako treba, te je otvor prevelik da bi se zatvorio kod rodenja. Mnoge pasmine pasa su predisponirane za nastanak pupcane kile, pa se pretpostavlja da genetski faktori ovdje igraju veliku ulogu. Najcešce ih vidamo kod pekinezera i njihovih mješanaca, mopsa te kod pointera. Kod macaka se rijetko srecemo sa ovim problemom, osim kod pasmine Cornish rex.
Pupcana kila može nastati i ako se štencima previše skrati pupcana vrpca. To obicno obavi njihova mama zubima, a nekada ljudi nestrucno previše skrate pupak, misleci da to kujica nece obaviti. Pupcana vrpca trebala bi se skratiti tako da ostane barem 3 cm duga, no ako to napravi covjek (vlasnik ili veterinar) kujice ponekad nisu zadovoljne obavljenim poslom, pa same još dodatno skracuju pupak, pri cemu se dogodi da pretjeraju i skrate ga do samog trbušcica.
Pupcanu kilu primjete vlasnici psa vec kada je štene staro samo nekoliko dana. Obicno se može reponirati, dakle pritiskom na oteklinu, masa u kili se potisne natrag u trbušnu šupljinu kroz pupcani prsten. Kada su kile male one obicno sadrže samo mast, no ponekad u njoj može biti i crijevo ili drugi trbušni organi. Organi skliznu u vrecu koja formira kilu, a prsten kroz koji skliznu u kilu se može stisnuti oko njih. Ukoliko dode do takvog pritiska na organe u kili, to se manifestira jakom boli, povracanjem. U tom slucaju kila je na dodir topla i bolna te je neophodan hitni kirurški zahvat. Kod malih pupcanih kila u kojima se nalazi samo mast, kirurško lijecenje obicno nije potrebno. No ponekad se vlasnici takvih pasa ipak odluce odstraniti kilu iz cisto estetskih razloga. Malene kile se vremenom smanje i nikada ne uzrokuju nikakve probleme, a mogu se usput riješiti ako se radi o ženki, prilikom sterilizacije. No, ukoliko je u kili bilo koji trbušni organ, a najcešce je to crijevo, onda je operaciju bolje obaviti što prije.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: eBurza
Iscjedak iz prepucija
Vlasnici muških pasa vrlo cesto traže savjet veterinara u vezi "gnojnog" iscjedka iz prepucija. Ponekad i ne primjecujete ništa drugo doli da pas intenzivnije liže spolovilo. Male kolicine žuto zelenog iscjedka su normalna pojava kod mužjaka i obicno se javlja negdje u doba puberteta. Takav iscjedak vas ne mora zabrinjavati posebno ako je pas dobrog opceg stanja, normalno jede i nema nikakvih drugih simptoma. Ponekad je takav iscjedak iritantan za vlasnike jer pas ostavlja tragove po stanu, no nije bitan za zdravlje vašeg ljubimca.
No pojacani prepucijalni iscjedak može upucivati na neka oboljenja kao to su hipertrofija prostate, povrede izazvane hiperseksualnim ponašanjem, strano tijelu u prepuciju, tumori penisa i slicno. Posebno ako je iscjedak krvav, potrebno je odmah odvesti psa na pregled. Pregled penisa nije neugodan, a vanjskom inspekcijom veterinar ce odmah ustanoviti da li je sve u redu. Prostata se pregledava rektalno što takoder nije bolno, tako da je pregled kratak, nije invazivan, a govori nam da li vas iscjedak treba zabrinjavati ili ne. Vlasnika cemo pitati o boji iscjedka, koliko dugo je prisutan, da li je pas promijenio ponašanje i slicno. Kod patoloških promjena na penisu obicno je prisutna bol što vlasnik prvo primijeti. Pas koji ima bolove u podrucju spolovila drži se pogrbljeno, teško hoda i opcenito je bezvoljan. Kod trauma je moguca i fraktura penisne kosti oko koje nastaju veliki hematomi. Traume spolovila spadaju u hitnoce, a najcešce se dogadaju prilikom parenja.
Prvo pregledamo sam prepucij te potražimo ostatke iscjedka kako bi potvrdili opažanja vlasnika. Pregledamo zatim penis, kao i testise te okolnu kožu gdje se može naci ulazno mjesto ako je u pitanju strano tijelo (travke). Problemi sa prostatom su prisutni uglavnom kod pasa srednje i starije životne dobi. Ukoliko se radi o prostatitisu, dakle upalnim promjenama prostate, rektalna palpacija je u pravilu bolna. Kod hiperplazije prostate pregled nije bolan, a dijagnozu potvrdimo ultrazvukom ili rentgenom.
Kastracija prakticki u cijelosti elminira sve probleme sa prostatom pa se kod kastriranih pasa moramo usredotociti na druge moguce uzroke iscjedka.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:15 pm

Kašljanje
Kašalj je vrlo cest znak bolesti sa kojim se srecemo kod pasa i macaka. Prije pregleda životinja koja dolazi zbog kašljanja pokušati cemo u razgovoru sa vlasnikom doznati koliko je kašalj intenzivan, da li životinja jace kašlje kad miruje ili kod nekog napora, te da li su prisutni još neki drugi simptomi. Nerijetko vlasnici pasa zamjene kašalj sa povracanjem jer kod suhog, nadražajanog kašlja može doci do izbacivanja želucanog sadržaja. Takav nas podatak može zavesti na potpuno pogrešan put pa je jako važno da dobijemo tocne anamnesticke podatke. Osobno cesto sama kašljem i imitiram zvukove povracanja u pasa kako bih bila sigurna da sam se dobro razumjela sa vlasnikom. Ponekad izgleda komicno, no vrlo je djelotvorno jer je ponekad vlasniku jako teško opisati kakve tocno zvukove proizvodi njegov ljubimac dok se napreže kako bi zakašljao.
Kašalj je vrlo neugodan za pacijenta, a isto tako i za vlasnika. Uzroci kašlja mogu biti vrlo razliciti, a dijelimo ih u nekoliko osnovnih kategorija: upalne bolesti, neoplazije, kardiovaskularne bolesti, alergije, traume i parazitarna oboljenja.
Pregledom oboljele životinje ustanoviti cemo vrlo brzo da li su prisutni i neki drugi simptomi osim kašlja kao što je npr. izostanak apetita koji se javlja kod svih ozbiljnijih oboljenja. Osnovni dio pregleda pacijenta koji kašlje jest auskultacija pluca, srca kao i podrucja iznad bronha i dušnika. Obicno je to dovoljno da bi nas usmjerilo ka dijagnozi odnosno prognozi oboljenja. U nekim slucajevima potrebna je daljnja obrada pa se rade laboratorijski nalazi krvi, rtg pluca itd. Starost pacijenta nas usmjerava u samom zacetku jer je mnogo vjerojatnije da cemo se sa malignom bolešcu kao i sa kardiovaskularnim problemima sresti kod starog psa, dok kod mladih cešce srecemo infektivne i parazitarne bolesti. U svakom slucaju kašalj koji traje duže od 24 sata svakako je dobar razlog za posjet veterinaru. Nastojite zapamtit koliko ucestalo vaš ljubimac kašlje, a oslušnite ga malo i po noci kako biste znali da li kašlje i kad sasvim miruje.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin, dr.vet.med.
Izvor: www.ritelefax.hr
Kriptorhizam
Pojam kriptorhizam oznacava tešku tjelesnu manu muških životinja koja se ocituje u nedostatku jednog ili oba testisa u mošnji. Tijekom embrionalnog razvoja testisi nastaju iz iste zametne osnove iz koje se razvijaju bubrezi, s time što oni ostaju na svom zametnom mjestu, dok se testesi moraju spustiti u mošnju.
Sam akt spuštanja testisa u muških životinja dovršava se nakon poroda, pa se primjerice u štenadi oni mogu opipati u dobi od 6-8 tjedana. Prilikom svog spuštanja u mošnju, testisi mogu naici na raznorazne zapreke koje mogu spuštanje usporiti ili sasvim onemoguciti. Ukoliko u trbušnoj šupljini zaostanu oba testisa, govorimo o obostranom, a ako zaostane jedan testis govorimo o jednostranom kriptorhizmu.
Najcešca smetnja pri spuštanju testisa u mošnju stvara pruzak preponski kanal kroz koji testis mora proci, a samo ponekad je uzrok preveliki testis ili prekratko tzv. sjemeno uže koje sacinjavaju sve strukture što ih za sobom povlaci testis pri spuštanju iz trbušne šupljine. Uzroci takvog stanja su vecinom nasljedni, pa je poznato da se u pojedinim psecim linijama opterecenim ovom manom kriptorhizam javlja u 3-8 % muških potomaka. Primjerice, ova se mana ucestalije javlja u manjih pasmina pasa, a najucestalije se javlja u njemackog boksera.
Ucestalija je pojava jednostranog kriptorhizma, bez obzira na vrstu i pasminu životinje. Mužjaci s obostranim kriptorhizmom cesto su nesposobni za rasplod, jer oba zaostala testisa u trbušnoj šupljini cesto propadaju zbog povišene tjelesne topline u trbušnoj šupljini, što uzrokuje smetnje u stvaranju spermija. Jednostrani kriptorhidi su u vecini slucajeva sposobni za rasplod, ali obzirom da se radi o teškoj tjelesnoj mani, takve se životinje iskljucuju iz rasploda.
Lijecenje dolazi u obzir jedino iz estetskih razloga u izložbenih životinja, i to pomocu raznih kirurških ili hormonskih zahvata, ali ono je u suprotnosti s veterinarskom etikom i dolazi u obzir samo u životinja koje ne služe za daljnji rasplod zbog nasljedne prirode takve mane.
Autor: Velimir Glumac dr.vet.med.
Kronicno otkazivanje bubrega
Kronicno otkazanje bubrega je opasna bolest koja se javlja cešce kod starijih pasa, no može pogoditi pse bilo koje pasmine, spola i dobi. Najrizicnije godine su oko 7 godina starosti. Nasljedno otkazivanje bubrega se cešce javlja kod slijedecih pasmina: aljaški malamut, basendi, bedlington terijer, bigl, bobtejl, bokser, buldog, bulterijer, cau cau, erdel terijer, irski pšenicni mekodlaki terijer, irski vucji hrt, jorkširski terijer, kern terijer, king Charles španijel, koker španijeli, kolii, lasa apso, njemacke doge, pinc, pirinejski planinski pas, pudli, samojedi, šar pei, šetlandski ovcar, ši cu, zlatni retriver.
Simptomi
Najuobicajeniji simptomi su: povecano uzimanje vode, cesto uriniranje, razrijeden urin (zato što bubrezi više ne mogu skupljati urin), slabiji apetit, promjena boje zuba, dah ima 'kemijski' miris, mucnina i povracanje (psi koji se osjecaju mucno cesto neprestano ližu nos), slabost mišica i nevoljnost za aktivnosti, gubitak težine, cirevi u ustima, drhtanje, proljev.
Baš iz razloga što je ova kronicna bolest progresivna i ireverzibilna, prognoza za oboljele pse nije obecavajuca. Lijecenje rijetko kad poboljša funkciju bubrega, no olakšava simptome. Psi sa kronicnim bolestima bubrega mogu živjeti od jednog mjeseca do nekoliko godina. Kronicno otkazivanje bubrega je posljedica postepenog slabljenja rada bubrega ili je uzrokovano dugotrajnim posljedicama akutnih bolesti bubrega.
Simptomi bolesti javljaju se tek nakon što je 75% totalne mase bubrega postalo nefunkcionalno. Najcešci simptomi poput povecanog uzimanja vode i ucestalog mokrenja su zapravo pokušaji tijela da nadoknadi gubitak funkcije bubrega izbacujuci nepotrebne i štetne tvari koje su se nakupile u samoj krvi.
Dijagnoza
Veterinar ce prvo otkriti i izlijeciti postojecu bubrežnu bolest koja možda potice ili skriva kronicno otkazivanje bubrega. U cilju otkrivanja kronicnog otkazivanja bubrega potrebne su razlicite laboratorijske pretrage i sistematski pregled psa koji ce u vecini slucajeva otkriti dehidraciju, male i neprevilne bubrege, gubitak težine, cireve u ustima i specifican zadah. Laboratorijske pretrage ukljucuju kompletnu krvnu sliku, kemijsku analizu krvi i analizu urina. Ostale pretrage koje mogu pripomoci pri otrivanju ove bolesti su rendgen, ultrazvuk, mjerenje krvnog tlaka i biopsija.
Uzrok
Kronicno otkazivanje bubrega je idiopatskog porijekla ili nema nikakav specifican uzrok osim normalnog procesa starenja. No kod nekih slucajeva ova je bolest bila uzrokovana nekim od slijedecih poremecaja: nasljednim, visokom razinom kalcija u krvi, toksinima u bubrezima, upalom bubrega, kronicnom opstrukcijom bubrega, bubrežnim kamencima, policistickim bolestima bubrega, nekim lijekovima ili limfomom (vrsta raka).
Lijecenje
Psi kojima je dijagnosticiran blaži oblik kronicnog otkazivanja bubrega mogu se lijeciti kod kuce uz potrebne lijekove i promjene u ishrani. Veterinar bi takoder trebao propisati posebnu psecu hranu sa nižim razinama proteina i fosfora kako bi se smanjilo opterecenje bubrega. Psi koji boluju od bubrežnih bolesti bi trebali imati uvijek dostupnu svježu vodu. Veterinar moce propisati i dodatne lijekove koji ublažuju mucninu, smanjuju neravnotežu minerala i elektrolita, te uravnotežuju izlucivanje hormona i visok krvni tlak. Psima sa težim oblicima kronicnog otkazivanja bubrega je potrebna infuzija kao i redovite posjete veterinara. Psi sa vrlo teškim oblikom ove bolesti zahtjevaju smještaj u veterinarsku kliniku gdje ce primati infuziju i lijekove.
Prevencija
Psi za koje se sumnja da se ova bolest javlja nasljedno ne bi smjeli imati potomke, a vlasnici starijih pasa trebaju paziti na znakove bubrežnih bolesti i tražiti veterinarsku pomoc u najranijim fazama bilo kojeg bubrežnog poremecaja.
Izvor: vau-vau portal
Slabokrvnost (anemija)
Krv kao tekuce tkivo ima u organizmu mnogobrojne funkcije, a jedna od njezinih najvažnijih funkcija je i transport plinova. Naime, putem crvenih krvnih stanica (eritrocita), dovodi se kisik do svih dijelova organizma, a istovremeno se odvodi ugljicni dioksid. Time je omoguceno tzv. stanicno disanje bez kojeg se nemogu održati osnovne metabolicke reakcije u organizmu, a samim time i život. Crvena krvna zrnca sadrže tvar zvanu hemoglobin, koji služi kao nosac molekula plinova.
Sam pojam slabokrvnost ili anemija, oznacuje stanje kada se u krvi smanji broj eritrocita i sadržaj hemoglobina, pa se svi oblici slabokrvnosti mogu podijeliti u dvije temeljne skupine, a prema tome radi li se o smanjenoj tvorbi eritrocita i hemoglobina, ili pak o pojacanoj razgradnji, odnosno gubitku erotrocita.
U prvu skupinu ubrajamo tzv. alimentarnu i aplasticnu anemiju, a u drugu hemoliticku i posthemoragicnu anemiju.
Alimentarna anemija posljedica je nestašice odredenih hranjivih tvari i biokatalizatora potrebnih za tvorbu eritrocita i hemoglobina u organizmu. Tu najveci prakticni znacaj pripada nestašici željeza, bakra, kobalta, odredenih bjelancevina i nekih vitamina posebno onih iz skupine tzv. B-kompleksa. Uzrok su obicno kronicni probavni poremecaji pri kojima je onemogucena resorpcija i metabolizam spomenutih tvari u organizmu.
Aplasticna anemija je posljedica oštecenja tkiva u kojima se eritrociti stvaraju, a tu se prvenstveno misli na koštanu srž. Ona može biti oštecena pri raznim zaraznim bolestima ili zbog toksicnog djelovanja pojedinih kemijskih tvari, a u novije vrijeme sve veci znacaj imaju i maligne bolesti.
Za razvoj tzv. hemoliticke anemije, koja nastaje zbog znacajnijeg propadanja krvnih stanica, najveci znacaj imaju krvni nametnici medu kojima se posebno isticu uzrocnici piroplazmoze u raznih vrsta životinja. Nerijetko su uzroci takvog stanja i raznorazne kemijske tvari, kao i neke imunološke reakcije.
Posthemoragicna anemija nastaje kao posljedica krvarenja. U akutnom obliku nastaje zbog naglog gubitka pune krvi pri raznim ozljedama ili oštecenjima vecih krvnih žila u organizmu (traume, otrovanje otrovima za glodavce itd.). Kronicni oblik ove anemije razvija se pri postupnom, ali konstantnom gubitku krvi, što je najcešce pri masovnim invazijama nametnicima koji piju krv, ili usljed nekih dugotrajnih ali blažih krvarenja.
Ovisno o stupnju slabokrvnosti, u životinja mogu biti izraženi razni simptomi koji su cesto prikriveni znacima primarne bolesti. Životinja se lako i brzo umara, puno spava, vidljive sluznice su blijede, a disanje i rad srca su ubrzani. Hemoliticku anemiju prati i žutica uz poremecaj opceg stanja. Da bi se zapocelo s lijecenjem, treba otkriti uzrok anemije, a ovisno od toga primjenjuju se brojne i raznovrsne terapijske metode.
Izvor:List Medimurje
Polidipsija/Poliurija
Ljubimac vam je neprestano žedan
Znamo da je voda izvor života i da je i ljudima i ljubimcima jako važno piti dovoljno tekucine. No, zapazite li da vaš ljubimac u posljednje vrijeme pije više vode i mnogo mokri, to nipošto ne smijete zanemariti. Naime, pojacno žedanje može biti simptom mnogih bolesti.
Najprije treba definirati koja je normalna dnevna kolicina vode. Smatra se da je normalna kolicina vode koju životinja pije u danu 30-60 ml na kilogram tjelesne težine. Dakle, za psa teškog oko 10 kg to bi iznosilo oko 3-6 dl vode u danu. Za macu od npr. 3-4 kg to je 1-2 dl vode u danu. Sve iznad toga nazivamo polidipsijom (povecanim pijenjem vode). Dakako, psi i macke koji jedu dehidriranu hranu piju više vode od onih koji jedu konzerviranu ili kuhanu hranu. Isto tako za ljetnih vrucina i kod pojacane aktivnosti vaš ce ljubimac više žedati. Dakle, vlasnik koji poznaje navike kucnog ljubimca, prvi ce uociti promjenu. Tada bi bilo dobro pokušati izmjeriti tocnu kolicinu koju životinja popije u 24 sata, tri dana za redom. Vlasnik ce to najlakše uciniti ako na samo jedno mjesto u kuci stavi odredenu kolicinu vode u zdjelici. Pošto se ustanovi da životinja pojacano pije vodu i pojacano mokri (polidipsija/poliurija), potrebno je posjetiti veterinara, koji ce obaviti odredene pretrage. Bilo bi dobro uzeti i uzorak urina psa ili macke i dati ga veterinaru na pregled. Osim pojacane žedi, vaš ljubimac može poceti mokriti na neuobicajena mjesta (pas po kuci, a mace izvan kutije za pijesak).
Polidipsija i poliurija mogu pobuditi sumnju na brojna bolesna stanja. Nabrojat cu samo neka od njih: šecerna bolest (diabetes mellitus), bolesti bubrega i jetre, gnojna upala maternice (pyometra) kod nesteriliziranih ženki, neki hormonalni poremecaji (hipertireoidizam - pojacan rad štitnjace, hiper ili hipoadrenokorticizam - pojacano ili smanjeno stvaranje kortizola), sepsa uzrokovana bakterijom E. coli, diabetes insipidus (poremecaj resorpcije vode u bubrezima). Uzrok takoder može biti uzimanje pojedinih lijekova (osobito glukokortikoida, diuretika i antikonvulzivnih lijekova).
Ako se pretragama iskljuce sva bolesna stanja, može se posumnjati na psihogenu polidipsiju - poremecaj u ponašanju koji može biti uzrokovan nekom promjenom u životu psa (u kucu je stiglo novorodence ili novi kucni ljubimac i slicno).
Problem ne smijete zanemariti, a upravo to vlasnici cesto cine. Takoder, ako ste zabrinuti što vaš ljubimac pije previše, nemojte mu uskracivati vodu na svoju ruku bez konzultacije s veterinarom jer to samo može pogoršati stanje.
Dr. sc. Silvija Rakocevic
Lišmanijaza
Lišmanijaza je parazitarna bolest pasa, štakora, divljih životinja i covjeka (zoonoza) ciji su uzrocnici protozoi (praživotinje) iz roda leishmania. Do prije nekoliko godina bolesti se nije pridavala narocita pažnja zbog iznimne rijetkosti, no u novije vrijeme širenje bolesti u najjužnijim hrvatskim županijama pobudila je veci interes struke i javnosti i ukazalo na ozbiljnost problema. Bolest medu životinjama i sa životinja na ljude prenose sitni komarci tzv. papataci pa se shodno tome ona cešce javlja u toplijim podnebljima.
Inkubacija bolesti vrlo varira i može iznositi od nekolika dana do jedne godine pa je bilo slucajeva da su se nakon ljetnih uboda insekata prvi znakovi bolesti pojavili tek u zimskim mjesecima. Klinicka slika psece lišmanijaze nije uvijek jedinstvena tako da inficirani psi mogu pokazivati sasvim blage simptome ili ih uopce ne pokazivati, i obratno, odavati dojam izrazito bolesne životinje.
Prvi znakovi bolesti su tromost, apaticnost, gubitak apetita, mršavljenje. Kad se bolest razvije zahvaca u prvom redu oci i kožu: upali se rožnica oka, po koži se stvaraju upalni cvorici, cesti je gubitak dlake oko ociju te na vratu i repu. Potkožni limfni cvorovi su uvijek povecani, ponekad se javljaju i crijevni simptomi u obliku proljeva koji najcešce dovedu do uginuca životinja. Veoma je važno istaknuti da su uzrocnici lišmanijaze u koži bolesnog psa izrazito gusto nakupljeni tako da se komarci sisanjem veoma lako inficiraju i prenesu bolest na druge životinje i ljude.
U ljudi bolest uglavnom zahvaca mlade dobne skupine, najcešce od jedne da deset godina, a poznata je pod nazivom "dum-dum groznica". Prvi su simptomi opca slabost, gubitak apetita, bljedilo, povišena tjelesna temperatura koja se povremeno spušta sa normalne vrijednosti da bi kasnije opet narasla. U kasnijoj fazi bolesti dolazi do slabokrvnosti, koža je boje voska, slezena i jetra su povecane i tvrde. Bolesnici izrazito mršave, javljaju se krvarenja po koži i sluznicama, a ceste su i smetnje od strane probavnog sustava. Zbog pada opce otpornosti organizma bolest mogu zakomplicirati i druge specificne i nespecificne infekcije. Na bolest se može posumnjati na temelju klinickih znakova, no od presudne važnosti u dijagnostici lišmanijaze je direktno mikroskopsko dokazivanje uzrocnika iz strugotina kože ili punktata limfnih cvorova, te pretraga krvi serološkim reakcijama.
U svrhu sprecavanja širenja bolesti Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva - Uprava za veterinarstvo naredilo je obavezno pretraživanje pasa na lišmanijozu na podrucjima Dubrovacko-neretvanske, Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije. Opci klinicki pregled pasa, i po potrebi, uzimanje uzoraka obavlja se istodobno sa cijepljenjem pasa protiv bjesnoce. U pasa kod kojih se utvrdi jedan ili više klinickih znakova lišmanijaze treba uzeti uzorak krvi i punktat limfnog cvora, te ih dostaviti na pretragu u Laboratorij za dijagnostiku lišmanijaze Zavoda za parazitologiju i invazijske bolesti Veterinarskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu. Ukoliko se utvrdi da pas boluje od lišmanijaze obvezatno se podvrgava dugotrajnom lijecenju adekvatnim preparatima uz obvezatnu primjenu repelentnih pripravaka (ogrlica protiv insekata) tijekom razdoblja njihove aktivnosti. U suzbijanju bolesti iznimno važnu ulogu ima i dezinsekcija odnosno smanjivanje populacije insekata prenosioca ove bolesti.
Autor: Dražen Kranjec, dr. vet. med.
Izvor: Medimurske novine
Mijaza
Mijazom nazivamo infestaciju životinja larvama muha. Muhe su dosadna stvorenja, svima dobro poznata. U ovo doba godine posebno su aktivne i ulecu nam u stanove cim otvorimo prozor. No osim što su dosadne, imajte na umu da traže pogodno mjesto za izleganje jajašca.
Odrasle jedinke mnogih vrsta muha polažu jajašca na kožu životinja. Iz jajašca se razviju larve koje su vrlo destruktivne, hrane se mrtvim tkivom ,a na koži ostavljaju okrugle rupe. Osim na površini kože možemo ih naci i u dubljim tkivima. Za žrtvu odabiru oslabljene životinje, te one koje imaju negdje vlažnu ranu ili pak dlaku natopljenu mokracom ili izmetom. Posebno su na udaru životinje koje žive vani.
Sa mijazom se takoder srecemo kod bolesnih macica i štenaca posebno onih koji imaju proljev, te kod svih vrsta zapuštenih rana ili vlažnih ekcema. Kod kratkodlakih pasa vlasnici obicno na vijeme uoce problem na koži i do mijaze ne dode, medutim kod dugodlakih pasa koji žive vani, ponekad se problem prepozna tek onda kada je rana vec puna crva.
Mijaza je meni osobno najodvratnija stvar koju nažalost vidam u svakodnevnoj praksi. Najgore je to što je životinja ponekad dovedena na pregled zbog neugodnog mirisa, a vlasnici uopce nisu svijesni što se dogada ispod zanemarenog krzna.Ponekad je potrebno obrijati cijelu životinju da bi se našla rana iz koje izlaze crvi.Mijaza je uvijek znak zanemarene rane da ne kažem zanemarene životinje. Najcešce lokalizacije su oko nosa, ociju,genitalija te bilo gdje na tijelu gdje se nalazi zapuštena rana ili ekcem.
Oboljelu životinju moramo obrijati, te više puta dnevno kupati i tretirat aniseptickim sredstvima. Larve se moraju mehanicki odstranjivati sa kože i iz podkožnih tkiva. Zdrave dijelove kože treba tretirati sa insekticidima. Oboljela životinja mora biti smještena u kuci gdje nema muha i potrebno je svakodnevno tretiranje rane i kupanje.
Uspijeh lijecenja ovisi o tome koliko je mijaza opsežna. Uz lokalni tretman rane potrebno je i sistemsko lijecenje antibioticima. Ako je lijecenje uspješno uvijek se treba pozabaviti mišlju zašto je do mijaze uopce došlo.Možda je životinja inkontinentna pa joj je dlaka stalno natopljena mokracom.Možda ima proljev i nekontrolirano vrši nuždu. Dermatitisi, alergije sve treba uzeti u obzir i lijeciti kao primarni uzrok bolesti. Uspješnost lijecenja uvelike ovisi o spremnosti vlasnika. Nerijetko se odluce za eutanaziju oboljele životinje bez da uopce pokušaju lijeciti. To je i razumljivo jer klinicka slika mijaze u svakome ce izazvati gnušanje. Ipak treba znati da oboljela životinja nije osudena na smrt, vec joj treba pokušati pomoci. Primjetite li da oko vašeg psa koji je u dvorištu oblecu muhe, uzmite si vremena i posvetite mu malo pažnje da ne bude prekasno.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Nasljedni abnormaliteti
Covjek je mijenjao izgled i karakteristike mnogih pasmina kako bi ih prilagodio svojim potrebama. Kod izložbenih pasa modni trend zahtjeva odredene karakteristike. Velik dio standarada pasmina u skladu je sa zdravljem i normalnom fiziologijom pasa. No nažalost postoje standardi koji nisu 'blagonakloni' prema zdravstvenom i fizickom stanju psa. Bilo koje stanje ili pojava koja ometa životinju u normalnom životu trebala bi se klasificirati kao abnormalitet.
Veterinari diljem svijeta smatraju da su neke od tih pojava nasljedne prirode. Abnormaliteti su posljedica:
1. nekontroliranog uzgoja,
2. manjka selekcije,
3. pretjerivanjem u standardima pasmina,
4. nekad cak i greškama u samim standardima.
Pažnja je u slucaju izložbenih pasa usmjerena na njihov izgled. No ne smije se zanemariti njihovo psihicko i fizicko zdravlje. Na primjer, pretjerano velike glave mogu uzrokovati poteškoce pri štenjenju, pa tako velik broj ženki i ima takve poteškoce. Kod vecine pasmine zahtjeva se da oci budu ili velike ili male. Velike oci osjetljivije su na ozljede. Male i pretjerano upale oci mogu uzrokovati izokretanje kapaka.
Kod nekih pasmina pasa stražnje noge bi trebale biti potpuno ravne što dovodi do ukocenog hoda.
Pretjerano duge uši povecavaju rizik od raznih upala. Spljoštene njuške kod nekih pasmina uzrokuju dermatitis u naborima njuške, cak i probleme sa ocima (zbog kontakta dlaka na licu sa ocima) i takoder dovode do produženog mekog nepca.
Neki od cešcih abnormaliteta vezanih uz odredene pasmine su: displazija kuka (vrlo rano se može otkriti rendgenskim snimkama), izvrtanje kapaka (uzrokuje bol i iritaciju cijele površine oka), luksacija patele (zglob koljena izvrnut je prema unutra, a skocni zglob prema van, pa se pas krece pogrbljeno), gluhoca (povezana sa bojom dlake), dermatitis (cešci kod pasmina koje imaju naboranu kožu), epilepsija, pa i anemija (cesta kod basenji-a).
Navedeni abnormaliteti se doduše javljaju i kod mješanaca, no kako se ne vrši sustavni uzgoj mješanaca, manje su šanse da ce se abnormalitet prenositi na potomstvo.
Izvor: vau-vau portal
Povracanje
Povracanje je cest simptom oboljenja posebno kod pasa te nešto rjede kod macaka. Radi se o forsiranom izbacivanju sadržaja želuca i/ili sadržaja gornjeg dijela tankog crijeva kroz usta. Akt povracanja sastoji se iz tri faze: prvo se javlja faza u kojoj životinja obilno slini, oblizuje se, javljaju se pokreti gutanja te postaje uznemirena ili depresivna. Ovu fazu nazivamo nauzea, a nakon nje može i ne mora uslijediti povracanje. Zatim dolazi do tzv. "pumpanja" tj. napinjanja trbušnih mišica uz pokrete koji slice forsiranom disanju i konacno do izbacivanja želucanog sadržaja. Druga faza povracanja jest ona koja najviše preplaši vlasnike jer se bolesna životinja ponekad izrazito napreže dok ne uspije povratiti. Povracanje može biti bezopasno ukoliko se javlja jednom u desetak dana i ukoliko se životinja prije i nakon povracanja ponaša normalno. No može imati i vrlo ozbiljne posljedice kao što su aspiracijska upala pluca te hipovolemicki šok uslijed gubljenja tekucine i elektrolita.
Osim povracanja postoji još jedan mehanizam izbacivanja sadržaja iz probavnog trakta kroz usta koji nazivamo regurgitacija. Za razliku od povracanja ovo je pasivno izbacivanje hrane obicno prije nego ona stigne do želuca. Regurgitacija se može javiti neposredno nakon uzimanja hrane ili vode, ali i više sati nakon obroka. Ona je obicno simptom oboljenja jednjaka no javlja se i kod nekih sistemskih oboljenja. Važno je pri pregledu psa i uzimanju anamneze od vlasnika razlikovati regurgitaciju od povracanja kako bi smo krenuli u pravom smjeru pri postavljanju dijagnoze. Naime, veterinaru nije dovoljan samo podatak da je pas povracao vec ce postaviti cijeli niz pitanja kako bi dobio potrebne podatke. Važno je da vlasnici obrate pažnju na slijedece stvari: kakav je povraceni sadržaj? Kada se javlja povracanje u odnosu na vrijeme obroka? Kakvo je opce stanje psa te njegovo raspoloženje i da li ima ocuvan apetit nakon povracanja? Neki psi, posebno štenad, nakon povracanja hrane vratit ce se pojesti to što su ispovracali što je u pravilu dobar znak iako izazove zgražanje ostalih ukucana. Nezgodno je kada povraca pas koji nije u stanu vec u dvorištu jer tada izostaju svi podaci o kolicini povracenog sadržaja, ucestalosti povracanja i nacinu na koji pas povraca.
Potrebno je obratiti pažnju i na stolicu bolesne životinje jer se cesto uz povracanje javlja i proljev. Ukoliko ste u mogucnosti, najbolje je da pri dolasku veterinaru sa psom donesete uzorak stolice i povracanog sadržaja. Ponekad su vlasnici nestrpljivi pri davanju anamneze u ovakvim slucajevima jer im se neka pitanja cine suvišna, no treba znati da je anamneza pola dijagnoze, a koliko pas ne zna govoriti moramo gnjaviti vas.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin, dr.vet.med.
Izvor: www.ritelefax.hr

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bolesti pasa

Počalji od zlays taj Pet Sep 25, 2009 6:16 pm

Diareja
Diareja - proljev dobro je poznata stvar vecini vlasnika pasa i macaka. Ovim terminom oznacvamo promjene stolice kod kojih je u njoj prisutno više tekucine pa je stolica vodena ili pekmezasta te je povecan broj stolica na dan.
Ponekad može biti prisutna vodena stolica, a da nije povecan broj defekcija, ili obrtnuto da životinja ucestalo defecira, a stolica nije znacajno promijenjena. Kod zdrave životinje, 90% tekucine koju uzme na usta resorbira se u probavnom traktu. Jasno je da svaki poremecaj koji interferira sa absorbacijom tekucine može izazvati diareju.
Diareja može nastati zbog više razloga, no ipak je najcešca ona izazvana nepravilnom prehranom. Prvenstveno tu mislim na lakome pse i macke koji ce poput usisavaca usisati svaku mrvicu hrane na podu, zaletjeti se na smece u parku, kosti i slicne stvari. Ponekad je uzrok u nagloj promjeni vrste hrane koju dajete psu ili u eksperimentima pri kojima vlasnici psu nude ostatke sa stola u vidu u pravilu prezacinjene hrane.
Diareja izazvana hranom nastaje akutno, a nerjetko je pracena i povracanjem. Bakterijske diareje cesto srecemo kod štenadi. One mogu biti fatalne jer dolazi do gubljenja tekucine i elektrolita što kod malog ogranizma ubrzo može dovesti do dehidracije. Virusne diareje takoder su cešce kod štenadi i macica ali ih srecemo i kod odraslih životinja. Njihov tok je takoder akutan. Osim navedenih uzrok može biti strano tijelo u crijevima (mladi zaigrani psi i mace).
Kod akutnog proljeva najbolja terapija je uskracivanje vode i hrane kroz nekoliko sati kako bi se dalo priliku crijevima da se malo "odmore". Ukoliko takav ucestali i vodeni proljev traje duže od 24 sata svakako je potrebna intervencija veterinara zbog mogucnosti dehidracije. Dehidracija je mnogo izvjesnija ako je proljev pracen i povracanjem. O uzroku proljeva najviše informacija dobijemo od vlasnika i na te informacije se svaki veterinar oslanja prilikom donošenja radne dijagnoze. Terapija je simpromatska (infuzija, lijekovi koji umiruju peristaltiku crijeva) no važno je znati da li u kuci fali nekakva okrugla igracka, da li je pas sklon kopati po smecu te sve informacije o njegovoj prehrani.
Kronicni proljev, onaj koji nije tako intenzivan ali traje tjednima pa i mjesecima, manje je opasan te nije fatalan, ali je vrlo zahtjevan za dijagnostiku pa tako i za uspješno lijecenje. Kod ovakvog problema potreban je pregled stolice, vadenje krvi te uzimanje anamneze kako bi se dokucio uzrok.
Danas su nam na raspolaganju posebne veterinarske dijete koje prepisujemo posebno kod pasa sa kronicnim proljevom. Najcešce se radi o problemima absorbacije hrane iz probavnog trakta, a ovakve su dijetne hrane vrlo visoko probavljive.
Nekim psima je takva dijeta neophodna doživotno. Sa ovim problemom vrlo cesto se srecemo kod njemackih ovcara, a posljednjih godina i kod labradora i zlatnih retrivera.
Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr
Diabetes melitius ili šecerna bolest
Primijetili ste da Vaš ljubimac u posljednjih nekoliko tjedana pije više vode nego prije, puno mokri, ima izrazito dobar apetit, a nekako je umoran i bezvoljan…?
Imate dobar razlog da ga odvedete veterinaru, možda je obolio od šecerne bolesti.
Baš kao i ljudi i naši kucni ljubimci obolijevaju od šecerne bolesti. U nastanku bolesti bitni su predisponirajuci faktori od kojih na prvom mjestu isticemo debljinu. Gojazni psi znatno su skloniji ovoj bolesti od mršavih, dvostruko cešce se javlja kod kuja u periodu prije tjeranja, nego kod muških pasa, a postoje i pasminske sklonosti .
Patuljasti pinc, jazavcar, pudl, patuljasti šnaucer i beagle su pasmine visokog rizika u nastajanju bolesti. Kod macaka je situacija nešto drugacija, pa se cešce javlja kod muških životinja nego kod ženskih.
Bolest se obicno pojavljuje u dobi od sedam do devet godina.
Vlasnik primjecuje da životinja pije više vode, puno mokri, bezvoljna je i usprkos dobrom apetitu mršavi. Cesto nam vlasnici dolaze kada primijete mrenu na jednom ili oba oka, ili im je pas poceo zanositi u hodu i slab je na zadnje noge.
Najcešci tip Diabetes melitusa kod pasa, ali i kod macaka je inzulin ovisan dijabetes koji nastaje zbog apsolutnog ili relativnog pomanjkanja inzulina u organizmu. Ovaj poremecaj dovodi do nakupljanja šecera u krvi ( hiperglikemije) i izlucivanja šecera u mokraci (glikozurija), a tkiva u organizmu su gladna. Zbog tih promjena jetra proizvodi energetske nadomjeske; ketone iz masnoca mobiliziranih iz perifernih zaliha. Kad proizvodnja ketona prijede granicnu zonu tijela, dolazi do metabolicke ketoacidoze.
Sada životinja ima vrlo jak miris po acetonu, bez apetita je, apaticna (bezvoljna) i jedva se krece, vrlo cesto povraca. Ovo stanje je za životinju izrazito opasno i bez odgovarajuceg lijecenja vrlo brzo dovodi do uginuca. Zbog toga u ovoj fazi bolesti ne dvojite niti trenutka, hitno životinju odvedite veterinaru.
U praksi gotovo svi psi dijabeticari trebaju terapiju inzulinom, koji se daje injekcijom dva do tri puta dnevno.
Osim terapije inzulinom, psi i macke moraju biti na strogoj dijeti koju ce odrediti veterinar, a najcešce se radi o gotovim medicinskim hranama.
Vježbom i umjerenim kretanjem smanjuje se kolicina šecera u krvi, pa je i ona vrlo bitna u terapiji ove bolesti.
Iako ce Vam se u pocetku ciniti da je provodenje lijecenja Vašeg kucnog ljubimca jako komplicirano, ubrzo cete vidjeti da su gotovo svi pocetni problemi nestali i da je Vaš pas sretan i zadovoljan kao i prije nastanka bolesti.
Uz pravilnu kontrolu bolesti i provodenje lijecenja, ljubimcima sa šecernom bolesti predstoji niz sretnih godina.
Ukoliko se bolest ne kontrolira i ne lijeci vrlo brzo nastaju komplikacije, koje osim što Vašem ljubimcu zagorcavaju život, mogu ga dovesti i u životnu opasnost.
Upravo zbog toga u nastanku ove bolesti vrlo je važno rano prepoznati simptome i odvesti psa ili macku veterinaru, prije nego nastupe komplikacije.
Autor: Nenad Kršul, dr.vet.med.

zlays
Primećen član
Primećen član

Broj poruka: 90
Lokacija: Sarajevo

Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh

- Similar topics

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu